Jesam li proizvod medija ?

Nedavno sam baš na fejsu zapazio zanimljiv komentar od jednog mog fejs prijatelja. Nakon što mu je neko u komentaru spočitnuo da ne dopušta sukob mišljenja na svom postu, njegov odgovor je bio ” ne mogu imati sukob mišljenja sa nekim tko nema svog mišljenja”. Pri tom se to “neki” odnosilo na sljedbenike religije. I dok bi mu donekle naravno mogao dati za pravo, jer doista se u vjerskom životu, puno toga odnosi na indoktrinaciju i ne previše razmišljanja svojom glavom, postavljam si i drugo pitanje : a odakle je i putem koga ili čega i taj moj fejs frend, ateist i sljedbenik znanosti i racionalnog pristupa, stvorio ” svoje” mišljenje i svoj životni stav ? Pošto nitko od nas doma nema ni mini laboratorije , ni opservatorije, niti je obučen  a većina niti kapacitirani da bi sami potvrđivali sve znanstvene i civilizacijske norme i zakone u koje smo uvjereni, ipak smo osuđeni na određene autoritete kojima vjerujemo. Sva ta uvjerenja i znanja usvajamo ponajprije putem raznih medija. Nesumnjivo da je svako “naše” mišljenje, koje izgrađujemo tijekom života, kreirano ili sukreirano putem neke vrste medijske i ine indoktrinacije. To nas naravno uopće ne spriječava da zbog obrane tog istog ” svog ” mišljenja, ulazimo u prepirke, žučne pa i degutantno uvredljive rasprave i svađe po svekolikom internetu.

Pa šta je onda ustvari suština tih medija, i šta se sve u medijima promjenilo u ovih skoro stoljeće postojanja. Pojma nemam naravno. Tu mislim na suštinu, ali ajmo probati malo secirati to pa možda i dođemo do nekog zaključka. Sa internetom smo svakako ušli u jednu potpuno novu eru i svijet se sigurno može podijeliti na svijet , prije i poslije interneta. Danas sa sigurnošću možemo reći da živimo u svijetu medijskih slika. Polovina stanovništva danas je prisutna na fejsbuku ili nekim drugim društvenim mrežama, skoro svaki stanovnik planete ima jedan mobitel. Mediji definitivno porobljavaju slobodno vrijeme čovjeka i to je tako bez nekog a priori negativnog prizvuka. Međutim, ako okupiraju u potpunosti naše slobodno vrijeme , onda je jasno da okupiraju i našu svijest, odnosno naše mišljenje. Djeca se već od najranije dobi navikavaju na tablete, laptope i smartphonove i naravno upravo na taj način provode većinu svog odrastanja, što je potpuno drugačije od moje generacije  a da ne govorim od onih još starijih, koji smo se ipak igrali “uživo ” sa loptama, klikerima ili lutkama. Mozak te djece  i mozak ove današnje sasvim sigurno nisu isti , odnosno ne razvijaju se na isti način. Ne dolaze do određenih spoznaja na isti način.Bez obzira na konotacije toga i što to ustvari znači, to je nešto što moramo uzeti kao činjenicu.

Nadalje, imamo uvijek to sveprisutno mišljenje da su mediji zapravo moć ili produžena ruka moći. Tu htio ne htio prvenstveno moram spomenuti Ameriku jer nikako ne možemo pobjeći od činjenice da se radi o svjetskom lideru i neprikosnovenoj i jedinoj preostaloj supersili. Gdje se krije moć Amerike ? Ne bih rekao da je njezina moć u raketama i naoružanju , već u tome što ona nameće pojmove svijetu. Upravljati svijetom znači upravljati pojmovima. Kako ćete upravljati pojmovima nego putem medija. Mediji ipak kreiraju našu stvarnost i to možemo utvrditi i bez da citiramo Baudrillarda i ulazimo u neke duboke analize. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno jer je čak i Nietzsche još u 19.stoljeću kritizirao bilo kakvu “neokaljanu percepciju” , gdje govori da je svako viđenje uvijek opterećeno određenim intepretacijama. On je svoju kritiku usmjeravao prije svega na mišljenje, a ne osjetilnost kao izvor privida. Naravno da nitko objektivan ne može preći preko nekih nedvojbeno pozitvnih uloga medija u povijesti, prije svega estetskih, jer su služili izoštravanju naših čula i otvaranju nekih novih vidika.

” Medijski privid realnosti, koji proizvode jeftine sapunice ili sitcomi, na primjer, nije realističan iz razloga što reproducira realnost, već zbog toga što proizvodi – dominantan osjećaj realnosti – ”  John Fiske

Kada se dominantan osjećaj realnosti, koji je putem tih serija stvoren kod gledatelja bolje prouči dolazi se do zaključka da je to ipak samo privid realnosti ili lažna realnost. Tu se simulira stvarnost koja kao takva uoće ne postoji. Takva stvarnost je samo produkt , da li interesnih grupa , da li ideologija  ili tržišta, a u svrhu postizanja nekih ciljeva. Dakle, ta kreirana stvarnost u čovjeku, konzumentu tih serija budi osjećaj neke poznatosti , neke prijemčivosti i prepoznatljivosti, koji onda uzima kao fakt. Isto je i sa folk, odnosno turbo folk muzikom kod nas na balkanu. Ti stihovi se najčešće opisuju kao ” to “, kao prava stvar, kao realni i izašli iz stvarnog života, s kojima se kao svi možemo poistovjetiti, a to je i uvijek argument konzumenata te muzike u raspravama, zašto je ta muzika tako slušana i zašto je po njima bolja od nekakvih sumnjivih art i urbanih formi, koje kao nisu dovoljno razumljive niti narodske, premda su vrlo često, upravo oni potpuno nevjerovatni, ne bliski svakodnevnom našem pretežito dosadnom životu i stvaraju dojam o balkanu, kao o kutku svijeta gdje se samo lumpuje, luduje, bludniči ili tuguje, razbija čaše i reže vene. Dakle, opet kreacija stvarnosti koja se u ljudskom mozgu putem jakog i melodičnog medijskog žanra urezuje kao činjenična. Rekao bih da mediji nedvojbeno u čovjeku proizvode potrebu za takvom realnošću, koju onda mi uzimamo kao zdravo za gotovo. Samim time, sve to utječe na naše ponašanje. Takvi medijski sadržaji tada postaju dio naše stvarnosti, možemo predviđati i anticipirati sljedeća dešavanja u njima, možemo ih parodirati, oni postaju tema naših svakodnevnih razgovora.

Od nekih početnih tumačenja medija, po kojima su oni bili zaduženi za informiranje, obrazovanje i zabavu, došli smo do ovih današnjih vremena gdje oni služe samo za propagandu i zabavu. U Sjedinjenim Državama ima oko 9000 radio stanica, 1000 TV programa, 1700 dnevnih novina, 11 700 magazina, 7 velikh filmskih studija, sve u svemu oko 25 000 raznih medija. To nam stvara sliku neke bogate demokracije i raznosvrsnosti informiranja i kreiranja javnog mnijenja, jer u glavi imamo sliku o 25 000 vlasnika. Međutim, istina je da je početkom ovog stoljeća bilo oko pedesetak vlasnika, a danas govorimo o osam vlasnika. Kada govorimo o o ovih 11 700 magazina govorimo o  tri korporacije koji su vlasnici svega toga. Kada se tome doda da je mjerilo svega  danas isključivo novac i da je on na pijedestalu vrijednosti tih medija, teško je govoriti o demokratičnom, objektivnom izvještavanju i teško je govoriti o kvalitetnom programu i kvalitetnom kreiranju mišljenja ljudi putem tih istih medija. Primjera takvih “objektivnih” izvještavanja od strane zapadnih medija je toliko da ih je teško nabrojati, od Iraka pa do ovih posljednjih sukoba u Siriji, prikazivanja žene sa djecom kako bježi iz navodno bombardiranog i razrušenog Alepa, gdje ljudi koji gleaju taj isti trg sa svojih prozora i ne vide ništa od toga, ne znaju zapravo kome da vjeruju, vijestima ili svojim očima, jer tog trenutka nije bilo nikakvih bombardiranja. Moć medija je dakle tolika danas, da bez problema naprave događaj koji se uopće nije desio. Ako su čak i ljudi koji žive tamo u dilemi, kakve mi tek imamo šanse tisućama kilometara daleko da ne povjerujemo u valjanost toga i ne kreiramo svoje mišljenje shodno tomu. Mediji su definitivno izgubili javni interes i postali su poligon utjecajnih sfera , a cilj je svakako utjecanje na svijest.

” Kako je danas zavladala kultura spektakla, intelektualci u njoj nemaju šanse. Zato nije čudo da se povlače iz javnih medija, a to mjesto zauzimaju takozvani – intelektualci sveznalice- kojima nije stalo do nekih vrednosti i principa, već su puki prodavači samih sebe i egzibicionisti ”        Mario Vargas Llosa

Cirkusa i komedijaša je oduvijek bilo , zna se, ali im prije nije pridavan ovoliki društveni značaj. Živimo u vremenu u kojem je zabavljanje visoko društveno cjenjena aktivnost , koja je i medijski prevladavajuća. Danas se od svega očekuje da prije svega bude zabavno. Kada se kaže da se , recimo, od znanosti očekuje da bude zabavna, ne misli se na širenje vidika , već se misli da se ona konzumira u nekoj laganoj formi. Otuda, vjerujem, i toliko fanova znanosti , prosvjećenosti i “znanstvenog diskursa” po društvenim mrežama i forumima, koji su pri tom vrlo nepokolebljivi , čvrsti i po oponente neugodni u ” svojim” stavovima. Društvene mreže i forumi su nekakvo Narcisovo ogledalo, u kojem se svi trudimo biti ljepši i pametniji nego što jesmo, a taj medij nam to i omogućuje. Uz pomoć nenadmašnih Googlea i Wikipedije. Mediji su šminka stvarnosti. Seks, slava, posjedovanje , sport je ono što je na vrhu vrednosnog sustava. Stvoreno je potrošačko društvo.  Kompanije su osvojile medijski prostor , kompanijama je jedini cilj zarada. Njima treba prodaja, između ostalog i prodaja svijesti i mišljenja. Isto tako, što je veća kriza, veći je i utjecaj medija. Radi se o hegemoniji , kulturnoj ili nekulturnoj, a hegemonija je puno lukaviji oblik vladanja nad masama od nasilnih totalitarizama, jer hegemonija uvijek traži pristanak onog koji treba biti žrtva manipulacije, odnosno vladavine. Ljudi su žrtvovali slobodu za sigurnost i demokraciju. Koju nikada neće imati.

Ako se kaže da su političari i vlast koju neki narod ima slika tog naroda i ono što on zaslužuje , onda svakako možemo reći da su ljudi i elite koje zauzimaju neki medijski prostor , upravo oni koje taj narod podržava i slika tog naroda i preko toga znamo o kakvom je društvu riječ. Onda ovaj naš balkanski region nažalost moramo cijeniti najprije po najgledanijem programu, a to su rijaliti šouovi. Kakva je onda ta poželjna slika medijske osobe ili personalitija ovih prostora ?. Nekom psihopatološkom analizom onoga što se traži , dolazimo do egzaltirane subjektivnosti. Biti opažen, to je današnji imperativ. Znači kontra onog uobičajenog mišljenja o potiskivanoj subjetivnosti i utapanja u masu, radi se o kreiranju nekog novog oblika subjektivnosti , neke lažne subjektivnosti. Dakle, traži se egzibicionist, koji se zna eksponirati i kroz to zadobija velike simpatije u masama. Čini javno sve one stvari, koje se u “običnom” životu drže prljavima i niskima i uglavnom izazivaju prezir i ogovaranje, dok ovdje na velikom ekranu izazivaju simpatije i idolopoklonstvo. Gutači programa Big Brothera, taj show uglavnom doživljavaju kao igru, kao nešto spontano i prirodno. Iako, iza toga stoji jedna ogromna produkcija, potpuna kontrola sa scenaristima i režiserima, sa psiholozima profesionalcima, koji su prije početka napravili potpune psihološke profile svih osoba učesnika, čiji je prethodni privatni život ispitan do dna i na taj način se s njima manipulira na sve zamislive načine, a u ime rejtinga. Radi se o običnoj industriji.

Zadnji primjer koji ukazuje na stanje i kvalitet medija je aktualna predsjednička kampanja u SAD-u.  Kandidat Trump je potrošio uvjerljivo najmanje novca u svojoj kampanji, a rezultati kampanje su trenutno itekako dobri.  Njegove često brutalne izjave, koje vređaju i žene i manjine i političke protivnike i njegova konfliktna retorika mu donose situaciju u kojoj mu ne treba dodatan trošak za reklamiranje, jer ga svi mediji rado preuzimaju. Takve stvari uvijek podižu gledanost.