Dobro došli, gospodine Chance

Vjerujem  da je većina ljudi pogledala film ” Being There” ( 1979 ) redatelja Hala Ashbyja, u nas prevedenog upravo kao naslov mog posta, a oni koji to nisu …a eto preporučam da odvoje malo vremena, i to učine. Pošto se ne radi ni o trileru, ni o krimiću,  da bi se upoznavanjem sa sadržajem filma izgubio bilo kakav motiv za njegovo gledanje, prepričat ću ukratko radnju. Mentalno zaostali vrtlar Chance proveo je čitav svoj život u Washingtonu, i to u kući nekakvog starca ( nikad nije izašao iz dvorišta u vanjski svijet ). Kada starac umre i predstavnici neke odvjetničke kuće, ne nalazeći Chancea nigdje u papirima i evidencijama, upoznaju ga s tim da mora što prije iseliti, Chance odlazi u grad , sa nikakvim saznanjem o svijetu oko sebe, osim onoga što je vidio na TV-u. Nakon što ga lutajući ulicama, bubne limuzina i lagano mu ozlijedi nogu, završi kao gost u vili žene Eve i njenog starijeg bogatog  i utjecajnog muža, biznismena Bena, koji je teško bolestan. Slučajnom misinterpretacijom njegovog imena, sad postaje Chauncey Gardener. Daljnim misintepretacijama njegovih priprostih i jednostavnih odgovora o vrtlarenju, od strane Bena shvaćenih kao dubokih sa skrivenim značenjem, Chauncey postaje blizak i povjerljiv Benov prijatelj, te ga prati i na sastancima s predsjednikom Sjedinjenih Država ( inače dobrim Benovim prijateljem), gdje čak i i samog predsjednika zaintrigira sa svojim, barem za sve oko njega dvosmislenim mudrim odgovorima. Nakon što ga predsjednik citira u svom govoru o ekonomiji na nacionalnoj televiziji, “misteriozni” Chauncey je lansiran među medijske zvijezde i biva gostom na TV showu, a nude mu čak i da napiše knjigu ( iako je Chance ustvari nepismen ). Nije teško pogoditi da tada romantično privuče i Eve.

 

Šta je kod vrtlara Chancea za početak najvažnije istaći – svakako da se radi o potpuno samo – nesvjesnoj osobi, koja je cijeli život provela gledajući televiziju. On ne pozna koncept realnosti izvan svoje kuće i vrta. Ono što prije svega omogućilo razvoj gore opisani razvoj događaja, nakon njegovog prislinog napuštanja kuće i pokrenulo taj čitavi mehanizam obmane i zabune, jest njegov vrlo istančan i decentan način odjevanja ( nosio je starčeva najbolja odijela ) i engleski naglasak. Rekao bih da je  “Being there” film koji nas tjera da preispitamo prirodu stvarnosti kakvu poznajemo. Dakle, nešto čime sam se na ovom blogu već bavio( Borges). Film nas baca u razmišljanje o načinu na koji interpretiramo svijet oko sebe. Svijet oko sebe tumačimo i dekodiramo pomoću simbola, znači pomoću alata koji smo sami izmislili. Najosnovniji od tih alata je sigurno jezik., odnosno riječi. Svaka kultura dijeli konsenzus oko svog jezika i značenja pojedinih riječi, putem kojih, slažući ih određenim redom stvaramo značenje. Znači u biti : mi stvaramo svoju realnost . ( To je svakako nešto što će se svidjeti mom prijatelju Magičaru ). Taj proces se ne odvija samo kroz te društvene situacije, već naravno i kroz pričanje sa samim sobom, što ustvari znači misliti. Prema tome, imamo situaciju u kojoj su  jednostavni simboli ili riječi jednog kako bi englezi rekli “simple minded” čovjeka, shvaćene kao skrivene mudrosti jednog uglađenog i inteligentog gospodina. Znači , sam imidž ili izvanjska slika gospodina Chancea je kriva, da ga ljudi pogrešno protumače, odnosno stvore neku svoju projekciju gospodina Chancea, koju onda uzimaju za realnost. I onda se ta ” realnost ” širi dalje na sve veći broj ljudi. Jer zašto ljudi prihvačaju Chancea za mudraca i relevantnu osobu ? Zato što drugi pričaju kako je sjajan i prema tome mora biti istina. Poptuna opća konstrukcija lažne stvarnosti.

No, pred sam kraj filma dolazi do najupečatljivije scene i svakako one koja izaziva spektar najširih i najrazličitijih tumačenja. Dok traje predsjednikov pogrebni govor za Bena, pratimo Chancea kako luta kroz obližnji šumarak i u jednom trenutku dolazi do manjeg jezera i na iznenađenje počinje hodati po njemu. Iako se u svakom gledatelju sigurno, isti moment javi pomisao da se radi o vrlo plitkoj bari, Chance nas ubrzo potpuno razuvjeri gurajući svoj dugački kišobran u vodu.

 

Dakle, s čim sad tu imamo posla ? Da li je Chance zapravo Isus Krist ? ili je on nešto poput popularne ptice trkačice iz crtića, koja prkosi zakonima gravitacije i ne pada na glavu sve dok ne skuži situaciju u kojoj se nalazi. Naravno, mnogi koji su skloni racionalizaciji svega će odmah dati neka svoja dovitljiva rješenja, kao što su: da se vjerovatno radi o nasutom jezeru, da je voda zapravo plitka i da je ispod nekakav sprud …ali mislim da je to sasvim pogrešno, jer redatelj nam daje jasnu sliku i jedino o čemu možemo raspravljati je njezino značenje a nikako njeno objašnjavanje. Ja bi svakako išao na onu opciju s pticom trkačicom. Vjerujem da se radi o razlici između Chanceovih stvarnih mogućnosti i njegove osobne percepcije, koja – pošto je nesvjesna kakva jest – omogućava mu da zapravo transcendira, odnosno zanemari svoja ograničenja. Nešto poput onog vica  kada nestanu šine sa pruge u blizini nekog romskog naselja i policija upita skupljače starog željeza : “gdje su šine ?” – a ovi odgovaraju: “a sigurno odnijela djeca” …- “kakva po bogu djeca, pa teške su petsto kila”… – “pa šta djeca znaju šta je petsto kila”… Njegova odluka da hoda preko vode je toliko čista, samouvjerena i ignorantna, da i sama priroda napušta svoje zakone i dopušta mu da radi po svojoj volji.

Implikacije i poruke ovoga filma su možda i malo neugodne. Pošto  Chanceovo ponašanje i njegov um ne mogu a da me ne podsjete na priču o kompjuterima i ljudima, odnosno problemu svijesti ( komandir Data i slično),  jer Chanceov mozak u suštini radi poput neke staromodnije verzije artificijelne inteligencije ( sve što on zna je ono što mu je potrebno za njegovu dnevnu rutinu : gdje mu je soba i kupaonica i kako uređivati vrt ), nameće se pitanje da li smo svi mi ništa do pametnije verzije Chancea vrtlara ?  Da smo učeni od najranijeg doba da automatski reagiramo i odgovaramo na zadane riječi i koncepte. Da nikad zapravo i ne mislimo previše svojom glavom o sebi i stvarnosti, već smo zadovoljni da ponavljamo sve ono što smo vidjeli od drugih i što funkcionira za sve ostale u pojedinim situacijama.

Posljednja rečenica u filmu je ” Life is a state of mind ( Život je stanje uma ) “. Dakle , nijedan kompjuter ipak nikad neće biti živ. Međutim, do nivoa do kojeg smo ograničeni našim sopstvenim programiranjem, nećemo ni mi. Pitanje nije hoće li ikada neki kompjuter razmišljati poput čovjeka, već hoćemo li mi sebe osloboditi razmišljanja poput kompjutera.