Baudrillard o medijima

Mnoge neomarksističke teorije kažu da su proizvodne snage i tehnologija obećanje ljudskog ispunjenja a koje je kapitalizam konfiscirao.  Jean Baudrillard kaže: – Ne! Mediji ne prenose primarno vladajuću ideologiju u vidu lažnih poruka upućenih masama. Ideologija se nahodi u samom obliku medija u sklopu društvene podjele koju oni uspostavljaju.

Masovni mediji proizvode ne-komunikaciju.

Baudrillard se vraća simboličkoj razmjeni. Komunikacija je stvarna kada postoji uzajamni prostor za govor i odgovor, te osobna odgovornost i dužnost. U masovnim medijima to ne može postojati, usprkos svim obrascima “transmisije-recepcije” kojima se koriste teoretičari komunikacije. Nikakav odgovor nije moguć.

Pogledajmo teorijski model lingvista Romana Jakobsona(1896-1982):

Odašiljatelj – Poruka – Primatelj

 ( Koder – Poruka – Dekoder )  

Baudrillard tvrdi da su prvi i posljednji pojam umjetno razdvojeni i potom ponovo spojeni. Nema uzajamnog odnosa. Samo jedna osoba komunicira dok druga prima poruku. Nema višeznačnosti, postoji jedino simulacijski model komunikacije. Neko će pitati – “Ali nisu li telefonski pozivi gledatelja, ispitivanja javnog mnijenja (ankete), pisma urednicima primjeri uzajamnosti ?” . Ne. To je jednostavno reverzibilnost. Primatelj sada šalje poruke. Ali to još nipošto nije neposredan odgovor. ” A internet ?”. Samo još brža inačica ne-komunikacije.

 

“Znači li to da u medijima nema nikakve mogućnosti oslobođenja ?”  Nema.  Pogledajte svibanj ’68. u Francuskoj. Lanac masovnih medija reagirao je i odašiljao revolucionarne poruke. Ali, forma je medija činila sadržaj apstraktnim i univerzalnim. Štrajk se prošrio u sve krajeve Francuske kao model djelovanja sa samo jednim značenjem. To nije bio živ, spontani štrajk stvarnog života. Danas medij nije poruka, on je model. Preobraženi u medijske modele ( poput vijesti ), simboli otpora bili su osujećeni. Više ne nastaju subverzivna djelovanja poput štrajkova, osim u funkciji njihova reproduciranja. Recipročnost – stvarna komunikacija a ne kodovi – dogodit će se jedino kad se unište mediji.

Ljudi prvi put upoznaju svoje susjede kad promatraju kako im stan gori.

Baudrillard u tekstu Rekvijem za medije tvrdi da ne postoji teorija medija.Niti bilo kakva istina – što je medij bliže prividnoj stvarnosti, to je ona manje stvarna.

Što je sa sadržajem medija ? Uzmimo primjer reklamiranja. Reklame nas ne varaju i ne lažu nam. One su iznad toga, zbog toga što njihove tvrdnje nisu ni istinite ni lažne. Bilo bi nemoguće procjeniti njihovu točnost, budući da ne potječu iz stvarnosti. Reklamiranje je vlastita istina – proročanstvo koje vodi samoispunjenju. To je jedina realnost našeg vremena!

 

 

Iz knjige ” Baudrillard za početnike “  Chrisa Horrocksa i Zorana Jevtića.

Nietzsche: Antidarvinistička evolucija

” Misli su sjene naših osjetila – uvijek tamnije, praznije, jednostavnije od njih “

Ironično je što smo najviše ponosni na najnepouzdanije svoje organe. Svijest je posljednji i najkasniji razvojni stupanj organskog i, prema tome, njegov najnedovršeniji i najslabiji dio. Iz svijesti proizlaze bezbrojne zablude zbog kojih jedna životinja, čovjek, izumire prije nego što je nužno.

Ispreplitanje mišljenja s osjećanjem, nagonom, željom, potrebom bit će beskonačan posao za psihologe i psihoanalitičare i postupno će potkopavati naivnu racionalističku vjeru u “činjenice”, što se zadržala još i u našem vremenu.

Zaključak tog Nietzscheova kritičkog razdoblja vodi ga k slici čovječanstva kao nečega što se pojavljuje iz svoje animalne prošlosti – i što je, u neku ruku, još manje vrijedno od životinje. Odsječeni od naših animalnih nagonskih početaka, s opasno prerazvijenom racionalnom sposobnošću – što će od Homo sapiensa  postati ? Tu se, očigledno, suočavamo s pitanjem evolucije, ali kakve ?

Posve je sigurno da Nietzsche ne slijedi Darwinovu ideju o preživljavanju najsposobnijih  jer je ta vrsta preživljavanja jednostavno borba za egzistenciju – za život prije nego za smrt.

Iznimni oblici života mogu biti slabo prilagođeni uvjetima preživljavanja. Povijest evolucije vrsta pokazuje da, ako se” …isključe sretne slučajnosti, najrazvijenije vrste nikamo ne vode; neminovno se uzdižu prosječni i ispodprosječni tipovi…” Taj jednostavan biološki progres uopće nije progres – on vodi pobjedi stada.

Darwin kaže: …”pleme koje ima mnogo članova koji su uvijek spremni pomoć jedni drugima i žrtvovati se za opće dobro, odnijeti će pobjedu nad većinom drugih plemena; i to će biti prirodni odabir”.

Nietzsche kaže:” …obrnut ću taj scenarij, neka se pleme žrtvuje, ako je to nužno, da sačuva egzistenciju jednog velikog pojedinca. Moramo nastojati povećati ne kvantitetu nego kvalitetu ljudskog roda”

” Nacija je zaobilazan put kojim priroda dolazi do šest ili sedam velikih ljudi. A onda ih zaobilazi”

 

Uzeto iz knjige “Nietzsche za početnike” autora Laurencea Ganea i Kitty Chan.

 

Paradoks starenja

Vrijeme se rastače u brzo gibajuće sitne čestice, koje se kovitlaju okolo. Ili se ja krećem brzo ili vrijeme, nikad oboje u istom momentu.

To je tako čudan paradoks. Iako sam tehnički gledano u ovom trenutku bliže smrti nego sam to ikad bio, zapravo imam osjećaj kao da imam svo vrijeme ovog svijeta pred sobom. U mojoj mladosti bilo je očajavanja, želje za izvjesnošću, kao da postoji kraj puta i da moram tamo stići.

Sjećam se svojih tadašnjih razmišljanja – “oh, jednom kad budem u kasnim tridesetima možda, sve će se srediti, stabilizirati i završiti će ovo traženje “. Kao da postoji nekakav plato koji me čeka, na koji se upravo penjem i da kad se jednom popnem na njega, sav razvoj  i svaka promjena će stati.To se naravno nikad nije dogodilo.  Srećom. Mislim da ono što ne uzimamo u obzir dok smo mladi, jest naša znatiželja. To je ono što daje značaj ljudima kao vrsti.

Benedict Anderson je imao ponešto za reći o identitetu. Uzmimo recimo sliku bebe. Uzmeš tu dvo – dimenzionalnu fotografiju i kažeš: ” To sam ja”. Ali za povezati tu bebu na toj čudnoj maloj slici sa živim i dišućim tobom u sadašnjem momentu, moraš izmisliti priču. Nešto kao ” ovo sam ja kad sam bio godinu dana star, a poslije toga sam pustio dugu kosu, onda smo se odselili iz našeg grada, i evo me sad ovdje”. Dakle, potrebna je priča koja je zapravo fikcija, da bi bebu sa slike i tebe učinila istom osobom i kreirala tvoj identitet.

A smješna strana priče je ta, da se naše stanice kompletno regeneriraju svakih sedam godina. Već smo nekoliko puta postali sasvim druge osobe, a ipak suštinski ostajemo mi.

Uzeto iz filma ” Waking life “– scena pod nazivom ” Aging paradox “, režisera Richarda Linklatera.    http://www.imdb.com/title/tt0243017/

Oni Žive (1988) Ekstremna nasilnost oslobađanja

 Sudeći po našem zdravom razumu, mislimo da je ideologija nešto što muti i zbunjuje naš ispravan pogled na svijet. Ideologija bi trebala biti naočale, koje izobličavaju naš pogled, a kritika ideologije bi trebalo da bude nešto suprotno.
Kada skinete naočale, napokon vidite kako stvari zaista izgledaju. E upravo je
ta ideja prikazana kao temeljna iluzija u filmu ” They Live ” iz 1988-e, režisera Johna Carpentera. I to je veliki pesimizam tog filma. Nije samo stvarnost ono što nas sputava. Tragedija našeg života u ideologiji je, da kad mislimo da smo pobjegli od nje u naše snove, tek tada smo u ideologiji.   Da podsjetimo kratko na fabulu filma : Nezaposleni skitnica Nada zapošljava se kao građevinski radnik u LA i sprijatelji se s kolegom Frankom Armitagom. Nada nalazi u blizini jedne crkve, kutije u kojima se nalaze zapakirane crne sunčane naočale. Kada stavi sunčane naočale može vidjeti stvarnost znatno drugačijom. Vidjeti će da mediji i reklamni panoi zapravo sadrže totalitarne naredbe poslušnosti i potiču konzumerizam, a svrha im je kontrola nesvjesne ljudske populacije. Ljudi na vlasti su humanoidni izvanzemaljci koji umjesto lica imaju mrtvačku lubanju. Vidjet će da su pripadnici bogate vladajuće elite zapravo pripadnici istih i da  koriste signal televizijske postaje kako bi upravljali ljudima, prikrili svoj pravi izgled i odašiljali subliminalne poruke u masovnim medijima.Vidjet će zapravo diktaturu unutar demokracije. Naočale, dakle služe kao kritika ideologije.

 

Ideologija nije nešto nama nametnuto, ideologija je naš spontani odnos prema društvenom svijetu. Način na koji opažamo i razumijemo sva značenja i sve ostalo. Mi na neki način uživamo u našoj ideologiji. Izlazak iz ideologije boli. To je bolno iskustvo. Morate se prisiliti da to uradite. Ovo na sjajan način tumači jedna scena iz filma, gdje John Nada pokušava da natjera svog prijatelja Franka Armitagea da također stavi naočale.

Tuča traje osam-devet minuta. I doista može da izgleda iracionalno. Zašto taj momak toliko uporno odbija da stavi naočale ? Kao da je svjestan da dobrovoljno živi u laži.
Te naočale će mu omogućiti da vidi istinu, ali svjestan je da ta istina može da bude bolna. Može da vam razbije mnoge iluzije. To je paradoks koji moramo prihvatiti, ta nasilnost oslobađanja. Moraju da vas prisile da postanete slobodni. Ako vjerujete samo u svoj osjećaj za blagostanje i komfor nikada nećete biti slobodni. Sloboda boli.

Izvadak iz filma ” Pervertitov vodič kroz ideologiju ” režiserke Sophie Fiennes, a scenarista i naratora Slavoja Žižeka. http://www.imdb.com/title/tt2152198/

Spominje se film “They Live (1988) ” režisera Johna Carpentera. http://www.imdb.com/title/tt0096256/

 

Nietzsche – Smrt Boga

Ako su Nietzscheove ideje o porijeklu morala točne – ako su ideje morala jednostavno rezultat ljudskog interesa i evolucionog nagona za preživljavanjem – što onda možemo reći o religiji, tom drevnom izvoru načela i zapovijedi ?  I što će biti s našim bogovima ?

  ” Sva će religija nekom budućem dobu možda izgledati kao vježba i priprema “

Tu prvi put nailazimo na ideju smrti Boga.

” Zastrašujuća, a ipak radosna misao ! Zastrašujuća zato što osjećamo da nas je nekadašnji zaštitinik napustio, a ipak radosna zato što se naš svijet najednom otvara prema vječnosti. Sada je sve moguće zamisliti…”

” Slobodni duhovi ” među nama razveselit će se na tu vijest:

  ” Srce mi se puni zahvalnošću, zapanjenošću, slutnjom i očekivanjem – naposljetku nam se obzor čini ponovno slobodnim, čak i ako nije svijetao, napokon i naši brodovi mogu ponovno isploviti, bez obzira na opasnost; ponovno je dopušten svaki odvažan pothvat spoznaje; more, naše more ponovno je otvoreno pred nama; možda još nikad nije bilo takvog – otvorenog mora-“

U  ” Radosnoj znanosti” Nietzsche objavljuje vijest o smrti Boga kroz usta luđaka. Ljudi ne obraćaju pažnju na njega – pa ipak prizor je iznimno dojmljiv: ujutro hoda sa svjetiljkom, tražeći posvuda Boga kojeg ne može naći.

” Mi smo ga ubili, vi i ja, mi smo njegove ubojice. Ali, kako smo to učinili ? Kako smo uspjeli popiti more ? Tko nam je dao spužvu da prebrišemo cijeli horizont ? “

Shvativši da mu nitko ne vjeruje, luđak razmišlja pred okupljenima:

” Došao sam prerano. Moje vrijeme još nije došlo. Taj je veliki događaj još na putu, još putuje; još ga ljudske uši ne čuju…To djelo im je još udaljenije od najdaljih zvijezda… a ipak su ga oni sami počinili “

Danas, gotovo stotinu godina poslije, mi se još hvatamo ukoštac s posljedicama luđakove poruke.  Ako smo dovoljno moćni da okončamo božju vlast nad nama, zar ne moramo mi sami postati bogovima jednostavno da bismo bili vrijedni toga ?

Jesu li moderni Ljudski Bogovi ( filmske zvijezde, veliki vođe, političari, sportaši itd ) imalo bolji od starih Bogova ?

Možda još nismo sposobni bezbožno živjeti ?

 

Iz knjige ” Nietzche za početnike ”