Dobro došli, gospodine Chance

Vjerujem  da je većina ljudi pogledala film ” Being There” ( 1979 ) redatelja Hala Ashbyja, u nas prevedenog upravo kao naslov mog posta, a oni koji to nisu …a eto preporučam da odvoje malo vremena, i to učine. Pošto se ne radi ni o trileru, ni o krimiću,  da bi se upoznavanjem sa sadržajem filma izgubio bilo kakav motiv za njegovo gledanje, prepričat ću ukratko radnju. Mentalno zaostali vrtlar Chance proveo je čitav svoj život u Washingtonu, i to u kući nekakvog starca ( nikad nije izašao iz dvorišta u vanjski svijet ). Kada starac umre i predstavnici neke odvjetničke kuće, ne nalazeći Chancea nigdje u papirima i evidencijama, upoznaju ga s tim da mora što prije iseliti, Chance odlazi u grad , sa nikakvim saznanjem o svijetu oko sebe, osim onoga što je vidio na TV-u. Nakon što ga lutajući ulicama, bubne limuzina i lagano mu ozlijedi nogu, završi kao gost u vili žene Eve i njenog starijeg bogatog  i utjecajnog muža, biznismena Bena, koji je teško bolestan. Slučajnom misinterpretacijom njegovog imena, sad postaje Chauncey Gardener. Daljnim misintepretacijama njegovih priprostih i jednostavnih odgovora o vrtlarenju, od strane Bena shvaćenih kao dubokih sa skrivenim značenjem, Chauncey postaje blizak i povjerljiv Benov prijatelj, te ga prati i na sastancima s predsjednikom Sjedinjenih Država ( inače dobrim Benovim prijateljem), gdje čak i i samog predsjednika zaintrigira sa svojim, barem za sve oko njega dvosmislenim mudrim odgovorima. Nakon što ga predsjednik citira u svom govoru o ekonomiji na nacionalnoj televiziji, “misteriozni” Chauncey je lansiran među medijske zvijezde i biva gostom na TV showu, a nude mu čak i da napiše knjigu ( iako je Chance ustvari nepismen ). Nije teško pogoditi da tada romantično privuče i Eve.

 

Šta je kod vrtlara Chancea za početak najvažnije istaći – svakako da se radi o potpuno samo – nesvjesnoj osobi, koja je cijeli život provela gledajući televiziju. On ne pozna koncept realnosti izvan svoje kuće i vrta. Ono što prije svega omogućilo razvoj gore opisani razvoj događaja, nakon njegovog prislinog napuštanja kuće i pokrenulo taj čitavi mehanizam obmane i zabune, jest njegov vrlo istančan i decentan način odjevanja ( nosio je starčeva najbolja odijela ) i engleski naglasak. Rekao bih da je  “Being there” film koji nas tjera da preispitamo prirodu stvarnosti kakvu poznajemo. Dakle, nešto čime sam se na ovom blogu već bavio( Borges). Film nas baca u razmišljanje o načinu na koji interpretiramo svijet oko sebe. Svijet oko sebe tumačimo i dekodiramo pomoću simbola, znači pomoću alata koji smo sami izmislili. Najosnovniji od tih alata je sigurno jezik., odnosno riječi. Svaka kultura dijeli konsenzus oko svog jezika i značenja pojedinih riječi, putem kojih, slažući ih određenim redom stvaramo značenje. Znači u biti : mi stvaramo svoju realnost . ( To je svakako nešto što će se svidjeti mom prijatelju Magičaru ). Taj proces se ne odvija samo kroz te društvene situacije, već naravno i kroz pričanje sa samim sobom, što ustvari znači misliti. Prema tome, imamo situaciju u kojoj su  jednostavni simboli ili riječi jednog kako bi englezi rekli “simple minded” čovjeka, shvaćene kao skrivene mudrosti jednog uglađenog i inteligentog gospodina. Znači , sam imidž ili izvanjska slika gospodina Chancea je kriva, da ga ljudi pogrešno protumače, odnosno stvore neku svoju projekciju gospodina Chancea, koju onda uzimaju za realnost. I onda se ta ” realnost ” širi dalje na sve veći broj ljudi. Jer zašto ljudi prihvačaju Chancea za mudraca i relevantnu osobu ? Zato što drugi pričaju kako je sjajan i prema tome mora biti istina. Poptuna opća konstrukcija lažne stvarnosti.

No, pred sam kraj filma dolazi do najupečatljivije scene i svakako one koja izaziva spektar najširih i najrazličitijih tumačenja. Dok traje predsjednikov pogrebni govor za Bena, pratimo Chancea kako luta kroz obližnji šumarak i u jednom trenutku dolazi do manjeg jezera i na iznenađenje počinje hodati po njemu. Iako se u svakom gledatelju sigurno, isti moment javi pomisao da se radi o vrlo plitkoj bari, Chance nas ubrzo potpuno razuvjeri gurajući svoj dugački kišobran u vodu.

 

Dakle, s čim sad tu imamo posla ? Da li je Chance zapravo Isus Krist ? ili je on nešto poput popularne ptice trkačice iz crtića, koja prkosi zakonima gravitacije i ne pada na glavu sve dok ne skuži situaciju u kojoj se nalazi. Naravno, mnogi koji su skloni racionalizaciji svega će odmah dati neka svoja dovitljiva rješenja, kao što su: da se vjerovatno radi o nasutom jezeru, da je voda zapravo plitka i da je ispod nekakav sprud …ali mislim da je to sasvim pogrešno, jer redatelj nam daje jasnu sliku i jedino o čemu možemo raspravljati je njezino značenje a nikako njeno objašnjavanje. Ja bi svakako išao na onu opciju s pticom trkačicom. Vjerujem da se radi o razlici između Chanceovih stvarnih mogućnosti i njegove osobne percepcije, koja – pošto je nesvjesna kakva jest – omogućava mu da zapravo transcendira, odnosno zanemari svoja ograničenja. Nešto poput onog vica  kada nestanu šine sa pruge u blizini nekog romskog naselja i policija upita skupljače starog željeza : “gdje su šine ?” – a ovi odgovaraju: “a sigurno odnijela djeca” …- “kakva po bogu djeca, pa teške su petsto kila”… – “pa šta djeca znaju šta je petsto kila”… Njegova odluka da hoda preko vode je toliko čista, samouvjerena i ignorantna, da i sama priroda napušta svoje zakone i dopušta mu da radi po svojoj volji.

Implikacije i poruke ovoga filma su možda i malo neugodne. Pošto  Chanceovo ponašanje i njegov um ne mogu a da me ne podsjete na priču o kompjuterima i ljudima, odnosno problemu svijesti ( komandir Data i slično),  jer Chanceov mozak u suštini radi poput neke staromodnije verzije artificijelne inteligencije ( sve što on zna je ono što mu je potrebno za njegovu dnevnu rutinu : gdje mu je soba i kupaonica i kako uređivati vrt ), nameće se pitanje da li smo svi mi ništa do pametnije verzije Chancea vrtlara ?  Da smo učeni od najranijeg doba da automatski reagiramo i odgovaramo na zadane riječi i koncepte. Da nikad zapravo i ne mislimo previše svojom glavom o sebi i stvarnosti, već smo zadovoljni da ponavljamo sve ono što smo vidjeli od drugih i što funkcionira za sve ostale u pojedinim situacijama.

Posljednja rečenica u filmu je ” Life is a state of mind ( Život je stanje uma ) “. Dakle , nijedan kompjuter ipak nikad neće biti živ. Međutim, do nivoa do kojeg smo ograničeni našim sopstvenim programiranjem, nećemo ni mi. Pitanje nije hoće li ikada neki kompjuter razmišljati poput čovjeka, već hoćemo li mi sebe osloboditi razmišljanja poput kompjutera.

Što sve novac ne bi smio kupiti

Gubeći dane po bespućima interneta, u potrazi za svim i svačim što ne znam ( a radi se o nemjerljivoj količini neznanja) a što je imalo interesantno mojoj ograničenoj mogućnosti shvaćanja , a što opet ima nekakve veze s ovom interesantnom ekonomsko – socijalnom situacijom u svijetu ( kažem interesantnoj po onoj staroj kletvi”dabogda živio u interesantnim vremenima” – a evo mi bogami živimo) koja me kao i svakog kopka već neko vrijeme,  a kopka me ponajviše naravno iz mojih privatnih ekonomskih razloga jer naravno osjećam nešto potpuno neoriginalno, poglavito na ovim našim prostorima a to je nedostatak novca , a kao što Woody Allen reče : novac je važan ako ništa , a ono barem iz financijskih razloga, a kopka me naravno i iz razloga što sam konzument internetskih, ali i inih medijskih špekulacija, teorija, studija koje nam o društvenoj situaciji i sistemu u kojem živimo nude raznorazni mislioci i teoretičari svega ovoga što se dešava, dešavalo se i dešavat će se oko nas, naletio sam na jedno ime , jednog američkog teoretičara imenom Michael Walzer  rođenog 1935-e. Nekako umoran od svih ipak tendecioznih teorija , što na lijevu što na desnu stranu, što pro neoliberalnih što anti neoliberalnih , pro i anti kapitalističkih učini mi se zanimljivim što ovaj gospodin ima reći o potencijalno poštenijem društvu .

Naravno da nisam čitao sve detaljno što je čovjek napisao ( ali sam zato čitao vrlo površno ) jer nisam kvalificiran za takve stvari , ali sam uspio pohvatati neke njegove misli o poštenijoj distribuciji dobara i kompleksnoj jednakosti kako ju je on nazivao.Osnovni problem nepravednog društva po njemu nije razlika u bogatstvu , već u onome što novac može kupiti. Njegov argument je sljedeći : pravedna distribucija dobara što god to bilo; novca, bazena, fakultetskog školovanja, pristupa zdravstvenim uslugama, političke moći obično ovisi o značenju te robe. Što ona znači određenom čovjeku u određenoj kulturi. Ne možemo distribuirati sve na isti način. Pravedna raspodjela hrane, bazena u dvorištu ili političke moći zavisi od toga što ta pojedina stvar znači ili kakvu važnost ima u pojedinom društvu. Ne možemo sve vrste dobara jednostavno nazvati općim dobrom i distribuirati ih monolitno jer vrijede različita pravila za različita dobra. Sam Walzer je bio ljevičar ali je došao do zaključka da striktna i propisana jednakost nema smisla. Problem striktne jednakosti nije da ona zahtjeva da baš iste količine novca budu dodjeljene svakoj pojedinačnoj osobi , već što tretira sve aspekte ljudskog života i djelovanja na isti način. Potpuno je legitimno tvrditi da nešto treba biti raspodjeljeno  jednako a nešto i ne. Postoje razna mjerila po kojima možemo dobra raspodjeliti u nekoj zajednici: jednakost. zasluga, potreba, vrlina itd. Na osnovu kojeg od ovih kriterija bi svi prihodi i dobra trebali biti raspodjeljeni ? Većina amerikanaca će reći – nijednom od navedenih, ali ne i Walzer koji će odgovoriti -po svima navedenim. Pitanje nije kako izjednačiti ili makar približno uskladiti primanja i prihode, već kako tu ekonomsku nejednakost učiniti neškodljivom. Kako odlučiti koja dobra trebaju potpadati pod princip pravedne raspodjele ? Walzer na to daje samo jedan odgovor : mora postojati društveno prihvaćeno značenje te robe, usluge ili dobra.

Značenje nekog dobra je njegova uloga u kulturi neke zajednice i važnosti za svakog pojedinca. On ne tvrdi da to znači da je sve što društvo odluči da je pošteno , uistinu i pošteno, jer se u svakom trenutku društvo ili ekonomija mogu involvirati u načine koji  nisu lojalni shvaćanju značenja pojedine robe u kulturi neke zajednice.Što je onda zapravo loše u ekonomskoj nejednakosti ?  Za Walzera je to dominacija jedne robe (dobra) nad drugom ili tiranija jedne robe nad svim ostalima. Dominacija se očituje tako što posjedovanje jedne vrste robe ili dobra sprečava kulurološki uvjetovanu pravednu raspodjelu drugog.

“No social good x should be distributed to men and women who possess some other good y merely because they possess y and without regard to the meaning of x.”

Problem sa financijskom nejednakošću nije taj što neki ljudi imaju toliko puno novaca a neki ga imaju toliko malo, već što se sve novcem može kupiti. To je ono kad vam izdašan bankovni račun ne omogućuje samo posjedovanje najbjesnijijh novih modela automobila , već vam pruža i političku moć, bolje i brže zdravstvene usluge, bolju zakonsko – pravnu zaštitu, bolje obrazovanje za vašu djecu itd. Uvijek je postojala i uvijek će postojati nejednakost u raspodjeli svakakvih vrsta robe, pitanje je samo – kada je ta nejednakost loša. Loša je kad posjedovanje jedne robe invadira polje i sferu drugog dobra, kršeći društvenu i kulturnu pretpostavku pravedne raspodjele te druge robe. Loše je kad činjenica koliko novca posjedujete ili boljeg položaja u lokalnoj crkvenoj zajednici ili  vašeg nivoa obrazovanja odlučuje hoće li recimo, školski tim vašeg djeteta dobiti utakmicu.Kad je recimo, u americi uveden zakon o regrutaciji ili mobiliziranju u redove vojske u prošlim stoljećima, bilo je moguće da unovačeni regrut plati zamjenu , odnosno da se oslobodi obveze plaćanjem komutacije u visini 300 dolara  kako bi izbjegao služenje. Ta praksa je brzo ukinuta. Walzer pita: da li je komutacija bila pravedna ? Većina amerikanaca reći će – ne. Slijedeće bi pitanje bilo : zašto ona nije pravedna ? Jedini odgovor je zato što na osnovu sustava vrijednosti američke kulture , a vjerovatno i većine drugih nacija, služenje domovini i sudjelovanje u ratu u cilju obrane svoje zemlje , sa mogućnošću pogibanja ne bi smjelo biti nešto u čemu novac igra ikakvu ulogu. Novac igra ulogu u tome kakvo ćemo odijelo nositi, hoćemo li imati bazen u dvorištu, ali ne i u pitanju služenja svojoj zemlji u ratu.

Walzer tvrdi da prvo i najvažnije dobro koje neko društvo može distribuirati jest članstvo ( membership ). Pojedinci moraju imati svoje mjesto u političkoj zajednici, dok ta ista zajednica ima pravo kontrolirati emigraciju, ograničeno naravno ( npr. inozemne radnike ). No, kontrola svakako mora postojati.

“To tear down the walls of the state is not to create a world without walls, but rather to create a thousand petty fortresses”

Ako izbrišite i srušite granice između država, ljudi će napraviti granice oko svojih pokrajina,  provincija, okruga ili gradova. Kao kad mi kažete da više ne smijem stavljati bravu na ulazna vrata svoje kuće; tada ću ju staviti na vrata svoje sobe. Po Walzeru svim strancima radnicima nakon određenog vremena morate ponuditi državljanstvo. Moralna je obaveza učlaniti ljude u zajednicu.

U drugo važno dobro spadaju potrebe ( sigurnost i socijala ). Također po njemu moraju biti društveno osigurane. E međutim, to je ona glavna točka prijepora. Pogotovo u americi. Članstvo u zajednici zahtjeva društvenu opskrbu potreba za pojedinca člana zajednice, koji se ne može sam opskrbiti i ona je uvijek moguća, kaže Walzer. Kad bi bilo drugačije, tvrdi on, onda taj pojedinac ne bi u nikakvom moralnom ili formalnom smislu mogao sebe smatrati članom zajednice. Ne bi se tako osjećao, niti bi kao takav bio prepoznat o strane drugih.Samo ono što može biti društveno opskrbljivo može spadati u kategoriju potreba. Walzer to svojim sunarodnjacima ovako slikovito dočarava : zamislite da dijete mog susjeda boluje od izlječive bolesti, zbog nedostatka novca. Ja gradim bazen u svom dvorištu. Da li sam ja dužan pomoći svom susjedu ? Ako nisam i dijete umre, onda moj susjed nema nikakav razlog da vjeruje da ja i on dijelimo članstvo u bilo kakvoj političkoj zajednici, koncipiranoj na bilo kakvim pravima ili obavezama. Naša veza je otprilike jednaka onoj dvojice ljudi koji žive na suprotnim stranama svijeta, čije dijete moža umire upravo sada i prema kome ja ne osjećam obavezu pomoći. Moj susjed ima pravo mene smatrati za potpunog stranca, ako ja ne osjećam obavezu pomoći. Zašto bi taj susjed, u slučaju napada na zemlju, poslao svoje druge dijete u rat, da bi zaštitio zajednicu koja je pustila njegovo dijete da umre, iako je mogla pomoći. Zajednica stoga, mora osjećati takve stvari kao obaveze. Članstvo pretpostavlja da, kad član zajednice ne može sam pomiriti svoje potrebe ( ne želje ), zajednica mora imati obavezu pomoći.

Treća važna dobra koja se distribuiraju u jednoj zajednici su naravno, novac i razne robe. Kupnja i prodaja , te ostvarivanje profita su vrlo stara tradicija. Sva su društva u povijesti imala bazare i tržnice. Naravno nema ništa loše u tome, sve dok tržišno ponašanje ostaje na tržnicama. Moral i logika tržnice pripada samo tržnici. Prihodi , profiti su pravedno determinirani situacijom na tržištu, ali treba imati na umu da :

“Market is a zone of the city, not the whole of the city”

Moramo izbjeći tržišni imperijalizam, kojima tržište okupira sve sfere života i posjedovanja stvari i usluga koje ne spadaju pod robe. Po Walzeru , upravo to je opasnost modernog američkog kapitalizma, ne nejednakost u prihodima i posjedovanjima, već što takvo posjedovanje često diktira distribuciju ili raspodjelu svih ostalih dobara i usluga. Državne intervencije svakako moraju igrati ulogu, držeći  te sfere života odvojenim.Zaključak : to da li imate bazen u dvorištu, kakvo odijelo nosite, kakav automobil vozite, je potpuno pravedno određeno time koliko novca ste u stanju zaraditi na slobodnom tržištu rada i kapitala, ali stvari i usluge koje ne spadaju pod robe ne smiju se na naći na tržištu, odnosno, prema njima se nikako ne smije primjenjivati logika tržišta.  Walzer svojim oponentima vrlo lako argumentira svoje ideje tako što im daje primjere onoga što već ionako postoji kao takvo u svim zapadnim kapitalističkim društvima; ja ne mogu legalno kupovati vaš glas, ljudi se ne smiju kupovati ili prodavati, heroin je nelegelan, prostitucija ili kupvanje/prodavanje seksa u većini zapadnih zemalja isto…stoga, problema s ovakvim idejama ne bi trebalo biti, dovoljna je samo politička volja.

Borgesovi labirinti

Ideja da je svemir apsurdan svakako najviše dobiva na težini u djelima Jorge Luis Borgesa (1899-1986), jednog od avatara postmodernizma. Na to možemo gledati s ove strane: ako su stvarnost i ljudsko postojanje uistinu apsurdni,  čime se čovjek onda drugo može baviti u književnosti doli ukazivanjem na apsurdnost stvarnosti. Da je priroda stvarnosti apsurdna ili u najmanju ruku nedokučiva,upravo je prelijepo dočarano u jednoj od Borgesovih najpoznatijih kratkih priča naziva “Babilonska knjižnica”. Priča počinje ovako:

“ Univerzum (što ga drugi nazivaju Knjižnica) sastoji se od neodređenog, i možda beskonačnog, broja šesterokutnih galerija, što u sredini imaju široke otvore za provjetravanje, zaštićene preniskim ogradama. Iz svakoga se šesterokuta pruža vidik na gornje i donje katove: u beskraj.Dvadeset polica, po pet dugih polica na svakoj stijenci, pokrivaju sve strane izuzev dvije; njihova visina, koja se poklapa s visinom katova, jedva premašuje visinu normalnog knjižničara. Jedna od slobodnih površina okrenuta je na uzani hodnik što vodi u drugu galeriju, jednaku prvoj i svima ostalima“

Pripovjedač nam kazuje da je knjižnica najvjerovatnije beskonačna. Radi se o klasičnoj kugli čiji strogi centar je bilo koji od šesterokuta (heksagona). Na svakoj polici svakog od ovih heksagona, nalazi se trideset i pet identičnih knjiga, a svaka pojedinačno ima 410 stranica, dok svaka stranica sadrži 40 redaka a svaki red otprilike 80 slova. U knjigama se koristi 25 znakova ( 22 slova, zarez, točka i crtica). Oni se koriste naizgled nasumično i na način da se njihovi redoslijedi ne ponavljaju u ostalim knjigama. Pripovjedač tako kaže da je njegov otac jednom vidio knjigu koja se u cjelosti sastoji od slova “MCV”, koja se tim redoslijedom ponavljaju od prve do zadnje stranice. Druga knjiga koju ističe je ona koja se sastoji od kako kaže  labirinta slova osim što na predzadnjoj stranici iznenada iskrsava ” oh vrijeme tvoje piramide”, ali isto tako tvrdi on da na svaku smislenu rečenicu dolaze “lige besmislenih kakofonija,verbalnih petljarija i inkoherencija”. Neki ljudi su izašli s tezom da je knjiga možda napisana nekim starim izumrlim jezikom, što je donekle plauzibilno, ali samo ako zaboravimo na 410 stranica neprekidnog ponavljanja slova”MCV”, što ne može odgovarati strukturi nijednog jezika. S ovim informacijama o knjižnici,saznajemo da ne postoje dve identične knjige u njoj iako su sastavljene od istih 25 znakova. Prema tome, police knjižnice sadržavaju sve moguće kombinacije znakova, broj kojih je ekstremno velik ali ne i beskonačan. Te knjige dakle, potencijalno izražavaju sve što se ikad moglo izraziti na svakom mogućem jeziku. Kad su do tog zaključka došli ljudi što rade u knjižnici, bili su zapravo vrlo sretni, jer su rezonirali da sva rješenja na sve svjetske i osobne probleme, kao i povijest nastanka same knjižnice moraju biti objašnjeni u samoj knižnici, negdje na nekoj od njenih polica. Knjižničari su te posebne knjige tada nazvali “tumačenjem” i mnoštvo ljudi se dalo na odlazak iz svojih heksagona, na putovanje po bespućima knjižnice, u potrazi za svojim tumačenjem, ali kako pripovjedač veli:

” Tisuće pohlepnika ostavile su rodnu grudu šesterokuta i pojurile uza stubišta, potaknute ispraznom žudnjom da pronađu svoje Tumačenje. Ti su se hodočasnici prepirali po uskim prolazima, sipali mračne kletve, davili na božanskim stubištima, odbacivali prijetvorne knjige na dno prokopa, umirali u bezdanu kamo su ih strovaljivali ljudi iz dalekih krajeva. Mnogi su poludjeli… Tumačenja postoje (vidio sam dva što se odnose na osobe iz budućnosti, na možda stvarne osobe), ali potražitelji nisu znali da je mogućost da netko pronađe svoje, ili podmuklu varijaciju svojega,zapravo ravna ništici.“

Pripovjedač nam daje svoju pretpostavku da knjižnica mora istovremeno biti beskonačna ali i ciklična.

“Ako bi knjižnicu neki vječni putnik uspio preći u bilo kojem pravcu,nakon stoljeća bi uvidio da se isti tomovi ponavljaju u istom neredu ( što bi ponavljajući se na takav način davalo red, red sa velikim R)“

Ako bi uistinu postojao takav nekakav red, taj red bi svakako pretpostavljao Boga ili barem nekakvog vrhovnog arhitekta, kao što neki knjižničar lijepo reče : ovakve se knjižnice jednostavno ne događaju slučajno. Dakle,neki red definitivno postoji ovdje,ali na našu žalost radi se o ogromnim, nepreglednim prostorima, što čitavu stvar čini neshavtljivom i nedohvatljivom za nas. Ova priča pokazuje Borgesovo viđenje apsurdnosti univerzuma, iako u njegovoj verziji ta apsurdnost nije njemu inherentna, pošto nekakvog reda očigledno ima tu ili barem mogućnosti reda, ali se radi o ogromnim veličinama i površinama , koje nam onemugućuju da ga dokučimo, što nam iskustveno daje zapravo isti rezultat, kao da reda uopće i nema. Najvažnija implikacija ovoga, kako za Borgesa tako i za valjda sve postmodernističke pisce jest sljedeća: ako je priroda stvarnosti nedokučiva za nas, onda sve strukture prema kojima se ravnamo i po kojima živimo su ništa do fikcije, izmišljotine koje smo sami smislili. Jer ako ne možemo spoznati prirodu stvarnosti, onda je svaka naša konstrukcija:politička, ekonomska, društvena ili religiozna  proizvoljna, ne može biti utemeljena u stvarnosti, nijedna nije nužna, odnosno, mogla bi biti i drugačija.

Jaz između stvarnosti i fikcije Borges također ilustrira u eseju “Analitički jezik Johna Wilkinsa”. U tom eseju pripovjedač citira kinesku enciklopediju (ispostavi se da ju je sam Borges izmislio,što je često činio pišući brdo malih fusnota kako bi sve izgledalo formalno i službeno) donoseći nam jedan ulomak iz nje koji se bavi klasifikacijom životinja, a ona je po toj enciklopediji sljedeća -sve životinje na svijetu mogu se podijeliti na slijedeći način:

1. one koje pripadaju caru 2.preparirane 3.dresirane 4.odojke 5.sirene 6.izvanredne 7.pse lutalice 8.one koje su uključene u ovu podjelu 9.one koje se tresu kao lude 10.nebrojene 11.one koje se daju nacrtati finom devinom dlakom 12. ostale 13.one koje su upravo razbile vazu 14.one koje iz udaljenosti nalikuju na muhe

Ova podjela je naravno potpuno luda i besmislena, ali to je upravo njegova poanta. Nemoguće je realnosti dati lingvističku formu. Svaka klasifikacija je proizvoljna i fiktivna zbog tog nepremostivog jaza između jezika, koji je proizvod ljudske mašte i stvarnosti koja nam je nedohvatljiva. Struktura stvarnosti i struktura diskursa očigledno odgovaraju potpuno drugačijoj vrsti logike. Šašava kineska enciklopedija zapravo imitira one prave, puno racionalnije klasifikacije kojima znanstvenici, filozofi i sociolozi pokušavaju razumjeti i ukrotiti stvarnost i kojima nastoje podjeliti iskustveni kontinuum vremena i prostora. Jedan od primjera za to su i čuveni Zenonovi paradoksi. Svi ste čuli za onaj o Aristotelu i kornjači: Aristotel se kreće 10 puta brže od kornjače, ali u slučaju utrke, ako bi se kornjači dala nekakva prednost, Ahilej je nikada nebi mogao stići. Prema logici fizike o beskonačnoj djeljivosti prostora i vremena, da bi ju sustigao prvo bi morao preći polovinu puta do kornjače, prije nego bi uradio to morao bi preći polovinu puta od polovine puta, zatim polovinu puta od polovine puta od polovine puta i tako u beskonačnost. Ne treba nam beskonačni prostor za taj zaključak, dovoljan nam je samo beskonačno djeljivi prostor, koji u našem logičkom sistemu jest takav.

Naravno, ako bi Ahileja i kornjaču spojili u utrci u praksi, dogodilo bi se da bi Ahilej prestigao kornjaču bez problema. Što nam to onda dokazuje: da se ne možemo pouzdati u naša osjetila kojima doživljavamo stvarnost već da su naši logički sistemi pouzdaniji ili obratno ? Oba odgovora izgledaju potencijalno točna. Stari Grci su uzimali logičke sustave kao pouzdanije od osjetilnih percepcija,što je i postala osnova Platonove filozofije. Borges koristi ovaj eksperiment da bi pokazao neovisnost ova dva sustava i nepremostivi ponor između njih. Iste primjere beskonačne regresije nalazi u mnogim drugim primjerima poput kutije za kekse na kojoj je slika djevojčice koja drži kutiju za kekse, na kojoj je slika djevojčice koja drži kutiju za kekse itd. Radi se o paradoksu jer uklapa beskonačan niz u konačan, ograničen prostor, što je logički moguće ali se ne može uraditi u stvarnosti. Zamislimo recimo, da se jedan dio engleskog tla savršeno poravna i na njemu neki kartograf ucrta detaljnu mapu Engleske. Ne postoji nijedan detalj Engleske, bez obzira koliko sitan bio a da nije registriran na mapi. Takva mapa bi u tom slučaju morala sadržavati mapu mape Engleske, koja bi isto tako morala imati mapu mape mape Engleske i tako ad infinitum.

Dakle, imamo ta dva neovisna sustava: prirodu stvarnosti i ljudsku logiku. Ako želite pisati priče, baviti se književnošću, koji od ta dva sustava ćete upotrijebiti? Za Borgesa sumnje nikada nije bilo. Ako se odlučite za realnu strukturu priče, to jest odlučite se za pisanje realističkog romana, vi se jednostavno odlučujete za reproduciranje ljudske neshvatljivosti prirode stvarnosti, koju on dočarava u sljedećoj priči koju je nazvao “Funes memorius”. Priča je to o čovjeku koji ima savršenu memoriju, koja zadržava perfektno svako životno iskustvo, svaku situaciju koju je doživio kao i svaku misao koju je ikada pomislio. Na prvi pogled stvar izgleda fenomenalno, ali se ispostavlja da taj čovjek uopće ne može funkcionirati, ne može “katat i pejstat”, ne može apstrahirati, generalizirati,  preskakati nebitno. Ne može jednostavno izaći na kraj sa neposrednošću pamćenja. On je žrtva “nereda i kontigencije reprezentacije realnosti”. Uvijek mu je potrebno isto vrijeme za prepričavanje i doživljaj nekog iskustva. Za Borgesa je upravo to što realistična proza jedino i može.

Sa druge strane, koristeći se sustavom ljudske logike i jezika, pisac može konstruirati predivne priče, čija simetrija, urednost i prikladnost nas čitavo vrijeme podsjećaju da je riječ o fikciji, da su potpuno izmišljene i da ni po čemu nisu nalik životu. Zbog toga Borges nikad nije imao potrebu pisati romane, jer kako je rekao , povijest romana vrvi od naturalističkih prikaza da nikako ne možete umaći osjećaju da se radi o svijetu, o vanjskoj stvarnosti i da to uvijek pisca dovodi u napast da donosi detaljne opise svega i svačega, koji isto tako služe da bi stvorili iluziju stvarnog života. Borgesovi omiljeni pisci su bili Robert Louis Stevenson i Rudyard Kipling  (koji se u povijesti književnosti zapravo smatraju nevažnijim figurama)  upravo zato jer je njihova proza tako fikcionalna, neplauzibilna i nerealistična. Isto tako je volio i Kafku i Tisuću i jednu noć.

Borges piše kratke, elegantne, art priče koje se i predstavljaju kao fikcija upravo zato što su savršene i umjetne. To možemo prikazati putem još jedne njegove priče koja se zove “Tlon,Uqbar,Orbis Tertius”. Priča počinje kada pripovjedač nalazi u nekim, ali ne svim primjercima Enciklopedije Brittanica reference na mjesto koje se zove Uqbar, a za koje je mislio da se nalazi negdje u Aziji. Detaljno proučavanje dovodi ga do spoznaje da niko nikad nije čuo za mjesto i da ne sadrže svi primjerci enciklopedije odjeljak gdje se mjesto spominje. Nekoliko godina kasnije, pukom slučajnošću, jedanaesti svezak enciklopedije Tlona dolazi u njegove ruke. Ispostavlja se da je Tlon planet za koji naravno niko nije čuo i na tom planetu nalazi se zemlja po imenu Uqbar. Bilo mu je potrebno par sljedećih godina istraživanja da otkrije da je u 17.stoljeću postojalo tajno društvo, kojeg je između ostalih član bio i biskup Berkeley, idealistički filozof,koji je odlučio izmisliti fiktivnu zemlju. Kad su zaključili da nikako neće moći detaljno obaviti posao za svog života, svaki član je odbrao svog nasljednika koji će nastaviti posao. To se sve perpetuira nekoliko stoljeća što nas dovodi i do vremena u kojem nam narator priča priču, a to je 1939-a. Čitavom projektu je dodatni vjetar u krila dao u ranom 19.stoljeću nekakav milijarder iz Memphisa koji je čitav projekt i proširio, kreirajući ne samo zemlju, već i cijeli planet.

Što više pripovjedač saznaje o planetu i zemlji, to se više uvjerava o kakvom se izvanredno neobičnom mjestu radi. Pošto su stanovnici inspirirani filozofijom idealizma,njihov jezik ne sadrži imenice,jer imenice pretpostavljaju postojanje stvari neovisno od našeg uma, što idealisti opovrgavaju, jer je po njima postojanje bilo čega zapravo ideja uma. Arheologija na planetu se recimo sastoji od odlučivanja unaprijed što se želi naći, da bi se onda to i našlo,jer pomisliti na nešto je ustvari dati tom nečemu opstojnost. Na taj način prošlost uvijek može biti revidirana i napisana potpuno drugačije, ako se uopće može i govoriti o postojanju povijesti na Tlonu.Stvari koje izgubite se vraćaju na jednostavan način,dovoljno je pomisliti na njih i one se ponovo pojave, jedino što iz nekog razloga kojeg niko na planetu nije dokučio se uvijek pojavljuju neznatno veće i teže. Takvi objekti koji se pukom mišlju vračaju u postojanje nazivaju se hronirima.

Tlon i Uqbar na njemu su savršeno logična i postojana mjesta u kojima se svi detalji  savršeno uklapaju, da bi kreirali elegantnu i lijepu stvarnost. Kada se jednom tako otkrije i objavi postojanje planeta , objekti s Tlona se iznenađujuće počinju pojavljivati i na našem planetu. Priča završava:

“Doticaj i navike Tlöna su dezintegrirali ovaj svijet. Opčinjeno njegovom strogošću, čovječanstvo zaboravlja iznova i iznova da je to strogost majstora šaha, a ne anđela. Već su škole preplavljene “primitivnim jezikom” Tlöna; već su nastave i učenja njegove skladne povijesti (krcate dirljivim epizodama) izbrisale one koje prevladavaše u mom djetinjstvu; već izmišljena prošlost zauzima u našim sjećanjima mjesto one druge prošlosti od koje ništa nismo znali sa sigurnošću – čak ni to da je lažna. Numizmatologija, farmakologija i arheologija su reformirane. Koliko sam upoznat biologija i matematika isto čekaju svoje avatare … rasuta dinastija usamljenih ljudi je promijenila lice svijeta. Njihova zadaća se nastavlja. Ako naše prognoze nisu u zabludi, sto godina od sada  netko će otkriti sto primjeraka Druge Enciklopedije Tlöna .Engleski,francuski ili španjolski će iščezti s lica zemlje.Svijet će postati Tlon“

Tlon je potpuno fikcionalan svijet i stoga je koherentan, konzistentan i potpuno shvatljiv i prilagodljiv ljudskom umu na način kako naša stvarnost nije.

“Tlon je zasigurno labirint , ali labirint dizajniran od strane čovjeka i labirint kojemu je sudbina da bude dešifriran od strane čovjeka“

Stvarnost je samo proces u potrazi za formom. Kad god umjetnost stvori nešto lijepo, stvarnost kaska za njom nebi li je imitirala, pa prema tome svijet daje sve od sebe nebi li postao Tlon.