Paradoks starenja

wakinglife_07_1

Vrijeme se rastače u brzo gibajuće sitne čestice, koje se kovitlaju okolo. Ili se ja krećem brzo ili vrijeme, nikad oboje u istom momentu.

To je tako čudan paradoks. Iako sam tehnički gledano u ovom trenutku bliže smrti nego sam to ikad bio, zapravo imam osjećaj kao da imam svo vrijeme ovog svijeta pred sobom. U mojoj mladosti bilo je očajavanja, želje za izvjesnošću, kao da postoji kraj puta i da moram tamo stići.

Sjećam se svojih tadašnjih razmišljanja – “oh, jednom kad budem u kasnim tridesetima možda, sve će se srediti, stabilizirati i završiti će ovo traženje “. Kao da postoji nekakav plato koji me čeka, na koji se upravo penjem i da kad se jednom popnem na njega, sav razvoj  i svaka promjena će stati.To se naravno nikad nije dogodilo.  Srećom. Mislim da ono što ne uzimamo u obzir dok smo mladi, jest naša znatiželja. To je ono što daje značaj ljudima kao vrsti.

Benedict Anderson je imao ponešto za reći o identitetu. Uzmimo recimo sliku bebe. Uzmeš tu dvo – dimenzionalnu fotografiju i kažeš: ” To sam ja”. Ali za povezati tu bebu na toj čudnoj maloj slici sa živim i dišućim tobom u sadašnjem momentu, moraš izmisliti priču. Nešto kao ” ovo sam ja kad sam bio godinu dana star, a poslije toga sam pustio dugu kosu, onda smo se odselili iz našeg grada, i evo me sad ovdje”. Dakle, potrebna je priča koja je zapravo fikcija, da bi bebu sa slike i tebe učinila istom osobom i kreirala tvoj identitet.

hqdefault

A smješna strana priče je ta, da se naše stanice kompletno regeneriraju svakih sedam godina. Već smo nekoliko puta postali sasvim druge osobe, a ipak suštinski ostajemo mi.

Uzeto iz filma ” Waking life “– scena pod nazivom ” Aging paradox “, režisera Richarda Linklatera.    http://www.imdb.com/title/tt0243017/

Jedna misao o “Paradoks starenja

  1. Još jedan film koji moram staviti na popis filmova za gledanje u kućnom kinu…
    “oh, jednom kad budem u kasnim tridesetima možda, sve će se srediti, stabilizirati i završiti će ovo traženje “. Kao da postoji nekakav plato koji me čeka, na koji se upravo penjem i da kad se jednom popnem na njega, sav razvoj i svaka promjena će stati.To se naravno nikad nije dogodilo.”
    Upravo sam imao taj osjećaj!
    Caninho, brate, prosvjetljuješ me! 🙂

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s