Paradoks starenja

Vrijeme se rastače u brzo gibajuće sitne čestice, koje se kovitlaju okolo. Ili se ja krećem brzo ili vrijeme, nikad oboje u istom momentu.

To je tako čudan paradoks. Iako sam tehnički gledano u ovom trenutku bliže smrti nego sam to ikad bio, zapravo imam osjećaj kao da imam svo vrijeme ovog svijeta pred sobom. U mojoj mladosti bilo je očajavanja, želje za izvjesnošću, kao da postoji kraj puta i da moram tamo stići.

Sjećam se svojih tadašnjih razmišljanja – “oh, jednom kad budem u kasnim tridesetima možda, sve će se srediti, stabilizirati i završiti će ovo traženje “. Kao da postoji nekakav plato koji me čeka, na koji se upravo penjem i da kad se jednom popnem na njega, sav razvoj  i svaka promjena će stati.To se naravno nikad nije dogodilo.  Srećom. Mislim da ono što ne uzimamo u obzir dok smo mladi, jest naša znatiželja. To je ono što daje značaj ljudima kao vrsti.

Benedict Anderson je imao ponešto za reći o identitetu. Uzmimo recimo sliku bebe. Uzmeš tu dvo – dimenzionalnu fotografiju i kažeš: ” To sam ja”. Ali za povezati tu bebu na toj čudnoj maloj slici sa živim i dišućim tobom u sadašnjem momentu, moraš izmisliti priču. Nešto kao ” ovo sam ja kad sam bio godinu dana star, a poslije toga sam pustio dugu kosu, onda smo se odselili iz našeg grada, i evo me sad ovdje”. Dakle, potrebna je priča koja je zapravo fikcija, da bi bebu sa slike i tebe učinila istom osobom i kreirala tvoj identitet.

A smješna strana priče je ta, da se naše stanice kompletno regeneriraju svakih sedam godina. Već smo nekoliko puta postali sasvim druge osobe, a ipak suštinski ostajemo mi.

Uzeto iz filma ” Waking life “– scena pod nazivom ” Aging paradox “, režisera Richarda Linklatera.    http://www.imdb.com/title/tt0243017/