Postoji mogućnost da se osobni identitet čuva kroz godine psihološkim kontinuitetom. Gledano s religiozne strane i strane uskrsnuća, takozvanog “afterlifea”, postoji mogućnost da Bog spasi vaš identitet kreirajući novo tijelo i jednostavno utisne naš blueprint u to tijelo. Ali ta teorija ima neke probleme. Recimo, jedan čisto numerički ili kvantitativan problem, gdje je moguće da vi i vaš identitet bude u više osoba. Ko je gledao Star Trekove, sjetiti će se epizode sa nesrećom kapetana Rykera, gdje je njegovo tijelo bilo prepolovljeno, podijeljeno na dva dijela. Nedostajući dijelovi su zamjenjeni sa ekstra materijom, tako da smo dobili dvije psihološki iste kopije njega. Pošto znamo da nije moguće ni za Rykera ni za nikog drugoga biti na dva mjesta odjednom, postaje jasno da psihološki kontinuitet ne može sačuvati identitet. Da je Rykerovo kompletno tijelo prebačeno u brod ili da uopće nije bilo nesreće, to bi značilo da je Ryker preživio. Znači, da je njegovo kompletno tijelo pretvoreno u enrgiju,a potom iz energije natrag u materiju (teleportacija iz tog serijala) uz istu konfiguraciju-može se reći da je Ryker preživio. Osoba na kraju tog procesa bila bi on. Ako ne vjerujemo da transport materije na taj način uspjeva sačuvati kontinuitet osobnosti, identiteta onda zapravo ne vjerujemo da je teleportacijski transporter ustvari transporter. To bi onda bila samoubistvena kopirna mašina. Ubije vas na jednom mjestu i stvori repliku vas na drugom. Ali, bez obzira mislili tako ili ne, moramo primjetiti da bi još uvijek imali isto tijelo. Većina vjerujem da ipak misli da transport materije čuva identitet. Ako bi to bilo istina, onda bi moglo biti da očuvanje tijela znači očuvanje našeg identiteta. Drugim riječima , besmrtnost bi jedina savršeno čuvala vaš identitet. Samim time, to navodi na misao da vi sada i vi kad ste imali 8 godina, posjedujući isto tijelo, ste ista, odnosno jedna osoba. To bi značilo da je preživljavanje ili uskrnusće nakon apokalipse ili bilo čega sličnoga jest moguće jedino ako bi osoba imal ono isto tijelo koje je imala. Rani kršćani i Židovi su imali upravo ovakvo gledište na značenje identiteta odnosno osobnosti i zato je tjelesno uskrsnuće igralo tako veliku ulogu u njihovim religijama i vizijama zagrobnog života. Preživljavanje , odnosno zagrobni život nije moguć samo odlaskom nečije duše u nebo, jer je identitet osobe direktno vezan uz tijelo osobe. Dakle, zagrobni život je moguć samo fizičkim uskrsnućem. Zato je i Isusovo uskrsnuće toliko važno u ranoj kršćanskoj teologiji.Ako čitamo svetog Pavla uočavamo upravo to, važnost uskrsnuća. Njegovo argumentiranje ide otprilike ovako ” da Isus nije uskrsnut to bi značilo da nema uskrsnuća poslije smrti, ako nema uskrsnuća poslije smrti nema zagrobnog života, ako nema zagrobnog života-u čemu je onda štos ? Koja je svrha ? Čitavo propovjedanje je uzalud i kršćanstvo je besmisleno. ” Ako se mrtvi ne uskrise, onda jedimo i pijmo, jer sutra nas više nema”.Iako, misao da zagrobni život može biti postignut uskrisavanjem mrtvih se suočava sa nekim ozbiljim pitanjima. Većina mrtvih tijela se raspadnu. Dekonfiguriraju se i pretvore u prah. S te strane zagrobni život je moguć samo onima koji su umrli relativno nedavno. Ili za one koji se poput egipatskih faraona mumificiraju. Ali šta ako Bog može uskrsnuti neko tijelo čak i kad se raspadne i ne postoji više ? Kad bi pokupio sve izvorne atome koji su polagano napustili vaše tijelo i rekonfigurirao ih na upravo onaj način na koji su bili posloženi nekad kad ste bili živi,poštujući naravno neke promjene nastale mogućim nesretnim osakaćivanjem tijekom nečijeg života, gubitka kojeg uda i slično… onda bi zagrobni život ponovo bio moguć za sve. Ali, postoji par problema i sa ovakvim konceptom. Prvo, kad se vaš tijelo raspadne, atomi ne ostanu tu gdje ste pokopani, ležući jedni kraj drugih…oni bivaju vraćeni u ekosistem. Ako recimo u blizini ima neko stablo jabuke, i njezini korijeni sežu duboko u tlo i nahrane se nutritivnim vrijednostima vašeg tijela, odnosno vašim atomima i poslije neko naleti i pojede te jabuke, atomi koji su nekad konstituirali vaše tijelo su sad konstitutivni dio te osobe. Uzmimo u obzir da je neko pojeo sve jabuke s tog drveta. Znači , njegovo tijelo sad sadrži sve atome koji su nekad sačinjavali vaše tijelo. I onda taj umre. Šta se tada događa ? Ko dobiva te atome kad dođe dan uskrsnuća? Ako je uskrsnuta osoba samo ona osoba koja ima iste one atome koje je imala kad je umrla, a sad neko drugi ima sve vaše atome-onda Bog logički gledano može uskrsnuti samo jednog od vas. Logički je nemoguće uskrisit oboje. Postoji ograničena količina materije na planetu zemlja. I ona konstantno prolazi kroz ciklus života i smrti. Striktno govoreći, svi atomi koje vaša tijela posjeduju sada su gotovo sigurno atomi koji su nekada pripadali nekim davno umrlim ljudima. Svi dijelimo toliko atoma zajedno, da kad dođe vrijeme uskrsnuća, biti će poptuno nemoguće da svi budu uskrsnuti. Mislim, ne želim zvučati sad kao negativac, ali stvari tako stoje. To je kao kod seta Lego kocaka…kao da želite napraviti svih 5 stvari ili koliko nudi već pojedini set odjednom. Ne možete u isto vrijeme napraviti policijski auto i policijski gliser, jer oboje trebaju vjetrobran.Čak i kad bi Bog nekim čudom uspio učiniti da svatko dobije originalne atome, još uvijek nije sigurno da je osoba rekonstruirana i uskrsnuta ona ista osoba. Pretpostavimo, da neko načini kuću od lego kocaka i ostavi ju u sobi i ode napolje nešto obaviti. Neko od ukućana slučajno ju sruši i kuća se razbije, odnosno kocke se razlete po sobi. Ta ista osoba znajući da ćete biti ljuti, sagradi nanovo kuću, lego po lego, na potpuno isti način na koji ste ju vi napravili, svaki dijelić na upravo isto mjesto na koje ste ga vi postavili.Čovjek se vraća sa kolegom i pokazuje kolegi kuću koju je napravio. Je li to ona ista kuća ? Isti materijal je tu, ista je konfiguracija, čak i isto mjesto gdje je stajala. Sve je isto, ali da li možemo reći da je to ona kuća koju je ON tada napravio ?
” Problem koji ja vidim u onlajn dejtingu je da on uvijek automatski uključuje taj aspekt tkzv. self-commodification ( pretvaranja sebe u robu ) i manipulacije sobom. Kada želite nekog upoznati na taj način, morate sebe predstaviti na određeni način, koji je ipak u razlazu s realnošću,stavljajući si i kreirajući si određene kvalitete. Stvarate, zapravo sliku sebe. Fokusirate se na vašu ideju kako bi drugi ljudi trebali doživljavati vas. Ali, to nije način na koji ljubav funkcionira. čak ni na najjednostavnijoj razini. Nikad se ne možete zaljubiti u perfektnu osobu. Mora biti neki sitni, uznemirujući element i upravo i isključivo primjećujući taj element, on vam omogućava da kažete: usprkos tom nedostatku ja volim nju/njega.
Prije određenog broja godina, možda se neko i sjeća, u Europi su velike zvijezde u modelskoj industriji bile Claudia Schiffer i Cindy Crawford. U Francuskoj su tada imali anketu među muškom populacijom: S kime bi radije bili od njih dvije ? Cindy Crawford je pobjedila. Znate zašto ? Zbog madeža na licu. Claudia Schiffer je bila preperfektna. Mora postojati neki sićušni element imperfekcije. Isto tako, jednom davno prilikom boravka u Južnoj Americi, razgovarao sam sa vrlo atraktivnom ženom u kasnim tridesetima, koja mi je rekla kako joj je njen tadašnji ljubavnik, kada ju je prvi put vidio golu, rekao da kad bi izgubila samo 3 ili 4 kilograma, njeno tijelo bilo pefektno. Rekao sam joj – Nipošto nemojte izgubiti ta 3-4 kilograma ! Kada bi doista efektivno izgubila te kilograme,upravo ne bi bila perfektna. Bila bi samo obična. Iluzija perfekcije je stvorena upravo tom ekscesivnošću. Malo ima viška, i daje vam prostor za razmišljanje o tom kako bi perfektna bila da malo smršavi, ali ako oduzmete taj višak, ne dobivate perfekciju. U psihoanalitičkoj teoriji to se naziva -objektivni uzrok želje. Ne objekt želje, jer objekt je željena žena ili muškarac ili šta god treće, već uzrok želje, koji je uvijek povezan s imperfekcijom. I to je ponajveći problem onlajn dejtinga, kako u to uključiti elemente kontingencije. Ne nalazim problem u tome, što mi nismo spontani u onlajn upoznavanju. Mi nikad nismo spontani. Ako postoji ikakva lekcija iz Big Brothera i ostalih rialiti programa je ta da čak i kad smo mi samo mi, u svom privatnom životu, mi zapravo to uvijek glumimo. Glumimo sebe. I to nije loša stvar. Nisam za one glumačko-metodološke fraze: izrazi sebe -budi ono što jesi….Ja mislim da su većina ljudi privatno monstrumi. Ja bi volio živjeti u društvu gdje je dozvoljeno da radiš što hoćeš, samo nemoj izražavati samog sebe previše ! Volim ljude koji znaju kontrolirati sami sebe. Vjerujem u pristojnost i manire. Taj aspekt samokontrole, igranja samog sebe ili stvaranja projekcije samog sebe u društvu, me nimalo ne smeta ako pričamo o onlajn dejtingu.
Zamislite, recimo da ja i vi pričamo. Razgovaramo u jednom kulturnom i pristojnom tonu i odjednom se ja iz nekog razloga naljutim na vas, razbjesnim se i eksplodiram. Počnem psovati, koristeći svakojake ružne riječi bla,bla,bla…Neko će sad reći ovako – u normalnom razgovoru ja sam se kontrolirao i onda zbog tijeka razgovora, kad se više nisam mogao kontrolirati, ja sam pukao. Ja kažem ne. Upravo taj moment eksplozije bijesa je utrenirana metoda i struktura ponašanja i ona je umjetna. Primjetio sam, kad se s prijateljima nakon nekog vremena sastanem da bi malo popričali i zabavljali se,moramo najprije proći kroz određeni ritual. Ritual ponižavanja spominjući najgroznije psovke i uvrede, rekao bih ono standardno balkanski – spominjanje mame, ovake i onake i u seksualnom kontekstu. I nakon desetak minuta pričanja takvih prljavština, kažemo si – okej, odali smo počast ružnoći, riješili smo se je i sad napokon možemo biti što jesmo i razgovarati u finom i pristojnom tonu. To vam dođe kao da imate određenu superego prljavu dužnost ružnog govora koju morate odraditi. Zato sam oduvijek imao duboku simpatiju prema sadomazohističkoj seksualnosti. Sretao sam mnoge sadomazohističke lezbijke i mogu vam reći da nikad nisam sreo finije i kulturnije djevojke ili žene. Kao da su istresle iz sebe svu prljavštinu i odurnost kroz te aktivnosti i kad su na taj način platile počast svom superegu, mogle su si priuštiti sasvim pristojnu i ugodnu konverzaciju.
Gdje smo mi danas sa seksualnošću ? Neko me je negdje pitao da li je romantika još živa danas. Rekao sam – ajmo zamisliti idealnu seksualnu situaciju. Recimo, susretnem neku ženu, privučemo jedno drugo, kažemo si one uobičajene stvari – moj stan ili tvoj stan..I zamisli sad – ona dolazi donoseći svoj plastični penis ili električni dildo, a ja izvadim svoju seks igračku, umjetnu vaginu koju sam kupio u seks šopu. Najnovija stvar na polju seks pomagala, možeš podešavati koliko stišće i koliko brzo se pokreće, da ne ulazimo sad u nepotrebne prljave detalje. Dakle, moja ideja savršenog spoja je sljedeća: sjednemo lagano jedno do drugog, ona stavi svoj dildo u moju umjetnu vaginu, spojimo ih u struju i mašine obavljaju to za nas. Zuje u pozadini, a nas dvoje smo slobodni činiti što nam je volja ! Pijemo čaj, imamo lijep razgovor o filmovima i slično. Platili smo počast našem superegu i sad postoji šansa i za istinsku romansu. Razgovaram s tom ženom jer mi se stvarno sviđa i dok joj sipam čaj naše se ruke slučajno dodirnu, nastavljamo se dodirivati, možda završimo i u krevetu…Ali to više nije onaj uobičajeni opresivni seks, gdje se brineš o performansi. To je sređeno preko glupih mašina. To bi bio idealan seks za mene danas ”
Mnoge neomarksističke teorije kažu da su proizvodne snage i tehnologija obećanje ljudskog ispunjenja a koje je kapitalizam konfiscirao. Jean Baudrillard kaže: – Ne! Mediji ne prenose primarno vladajuću ideologiju u vidu lažnih poruka upućenih masama. Ideologija se nahodi u samom obliku medija u sklopu društvene podjele koju oni uspostavljaju.
Masovni mediji proizvode ne-komunikaciju.
Baudrillard se vraća simboličkoj razmjeni. Komunikacija je stvarna kada postoji uzajamni prostor za govor i odgovor, te osobna odgovornost i dužnost. U masovnim medijima to ne može postojati, usprkos svim obrascima “transmisije-recepcije” kojima se koriste teoretičari komunikacije. Nikakav odgovor nije moguć.
Pogledajmo teorijski model lingvista Romana Jakobsona(1896-1982):
Odašiljatelj – Poruka – Primatelj
( Koder – Poruka – Dekoder )
Baudrillard tvrdi da su prvi i posljednji pojam umjetno razdvojeni i potom ponovo spojeni. Nema uzajamnog odnosa. Samo jedna osoba komunicira dok druga prima poruku. Nema višeznačnosti, postoji jedino simulacijski model komunikacije. Neko će pitati – “Ali nisu li telefonski pozivi gledatelja, ispitivanja javnog mnijenja (ankete), pisma urednicima primjeri uzajamnosti ?” . Ne. To je jednostavno reverzibilnost. Primatelj sada šalje poruke. Ali to još nipošto nije neposredan odgovor. ” A internet ?”. Samo još brža inačica ne-komunikacije.
“Znači li to da u medijima nema nikakve mogućnosti oslobođenja ?” Nema. Pogledajte svibanj ’68. u Francuskoj. Lanac masovnih medija reagirao je i odašiljao revolucionarne poruke. Ali, forma je medija činila sadržaj apstraktnim i univerzalnim. Štrajk se prošrio u sve krajeve Francuske kao model djelovanja sa samo jednim značenjem. To nije bio živ, spontani štrajk stvarnog života. Danas medij nije poruka, on je model. Preobraženi u medijske modele ( poput vijesti ), simboli otpora bili su osujećeni. Više ne nastaju subverzivna djelovanja poput štrajkova, osim u funkciji njihova reproduciranja. Recipročnost – stvarna komunikacija a ne kodovi – dogodit će se jedino kad se unište mediji.
Ljudi prvi put upoznaju svoje susjede kad promatraju kako im stan gori.
Baudrillard u tekstu Rekvijem za medije tvrdi da ne postoji teorija medija.Niti bilo kakva istina – što je medij bliže prividnoj stvarnosti, to je ona manje stvarna.
Što je sa sadržajem medija ? Uzmimo primjer reklamiranja. Reklame nas ne varaju i ne lažu nam. One su iznad toga, zbog toga što njihove tvrdnje nisu ni istinite ni lažne. Bilo bi nemoguće procjeniti njihovu točnost, budući da ne potječu iz stvarnosti. Reklamiranje je vlastita istina – proročanstvo koje vodi samoispunjenju. To je jedina realnost našeg vremena!
Iz knjige ” Baudrillard za početnike “ Chrisa Horrocksa i Zorana Jevtića.
” Misli su sjene naših osjetila – uvijek tamnije, praznije, jednostavnije od njih “
Ironično je što smo najviše ponosni na najnepouzdanije svoje organe. Svijest je posljednji i najkasniji razvojni stupanj organskog i, prema tome, njegov najnedovršeniji i najslabiji dio. Iz svijesti proizlaze bezbrojne zablude zbog kojih jedna životinja, čovjek, izumire prije nego što je nužno.
Ispreplitanje mišljenja s osjećanjem, nagonom, željom, potrebom bit će beskonačan posao za psihologe i psihoanalitičare i postupno će potkopavati naivnu racionalističku vjeru u “činjenice”, što se zadržala još i u našem vremenu.
Zaključak tog Nietzscheova kritičkog razdoblja vodi ga k slici čovječanstva kao nečega što se pojavljuje iz svoje animalne prošlosti – i što je, u neku ruku, još manje vrijedno od životinje. Odsječeni od naših animalnih nagonskih početaka, s opasno prerazvijenom racionalnom sposobnošću – što će od Homo sapiensa postati ? Tu se, očigledno, suočavamo s pitanjem evolucije, ali kakve ?
Posve je sigurno da Nietzsche ne slijedi Darwinovu ideju o preživljavanju najsposobnijih jer je ta vrsta preživljavanja jednostavno borba za egzistenciju – za život prije nego za smrt.
Iznimni oblici života mogu biti slabo prilagođeni uvjetima preživljavanja. Povijest evolucije vrsta pokazuje da, ako se” …isključe sretne slučajnosti, najrazvijenije vrste nikamo ne vode; neminovno se uzdižu prosječni i ispodprosječni tipovi…” Taj jednostavan biološki progres uopće nije progres – on vodi pobjedi stada.
Darwin kaže: …”pleme koje ima mnogo članova koji su uvijek spremni pomoć jedni drugima i žrtvovati se za opće dobro, odnijeti će pobjedu nad većinom drugih plemena; i to će biti prirodni odabir”.
Nietzsche kaže:” …obrnut ću taj scenarij, neka se pleme žrtvuje, ako je to nužno, da sačuva egzistenciju jednog velikog pojedinca. Moramo nastojati povećati ne kvantitetu nego kvalitetu ljudskog roda”
” Nacija je zaobilazan put kojim priroda dolazi do šest ili sedam velikih ljudi. A onda ih zaobilazi”
Uzeto iz knjige “Nietzsche za početnike” autora Laurencea Ganea i Kitty Chan.
Vrijeme se rastače u brzo gibajuće sitne čestice, koje se kovitlaju okolo. Ili se ja krećem brzo ili vrijeme, nikad oboje u istom momentu.
To je tako čudan paradoks. Iako sam tehnički gledano u ovom trenutku bliže smrti nego sam to ikad bio, zapravo imam osjećaj kao da imam svo vrijeme ovog svijeta pred sobom. U mojoj mladosti bilo je očajavanja, želje za izvjesnošću, kao da postoji kraj puta i da moram tamo stići.
Sjećam se svojih tadašnjih razmišljanja – “oh, jednom kad budem u kasnim tridesetima možda, sve će se srediti, stabilizirati i završiti će ovo traženje “. Kao da postoji nekakav plato koji me čeka, na koji se upravo penjem i da kad se jednom popnem na njega, sav razvoj i svaka promjena će stati.To se naravno nikad nije dogodilo. Srećom. Mislim da ono što ne uzimamo u obzir dok smo mladi, jest naša znatiželja. To je ono što daje značaj ljudima kao vrsti.
Benedict Anderson je imao ponešto za reći o identitetu. Uzmimo recimo sliku bebe. Uzmeš tu dvo – dimenzionalnu fotografiju i kažeš: ” To sam ja”. Ali za povezati tu bebu na toj čudnoj maloj slici sa živim i dišućim tobom u sadašnjem momentu, moraš izmisliti priču. Nešto kao ” ovo sam ja kad sam bio godinu dana star, a poslije toga sam pustio dugu kosu, onda smo se odselili iz našeg grada, i evo me sad ovdje”. Dakle, potrebna je priča koja je zapravo fikcija, da bi bebu sa slike i tebe učinila istom osobom i kreirala tvoj identitet.
A smješna strana priče je ta, da se naše stanice kompletno regeneriraju svakih sedam godina. Već smo nekoliko puta postali sasvim druge osobe, a ipak suštinski ostajemo mi.
Uzeto iz filma ” Waking life “– scena pod nazivom ” Aging paradox “, režisera Richarda Linklatera. http://www.imdb.com/title/tt0243017/
Sudeći po našem zdravom razumu, mislimo da je ideologija nešto što muti i zbunjuje naš ispravan pogled na svijet. Ideologija bi trebala biti naočale, koje izobličavaju naš pogled, a kritika ideologije bi trebalo da bude nešto suprotno.
Kada skinete naočale, napokon vidite kako stvari zaista izgledaju. E upravo je
ta ideja prikazana kao temeljna iluzija u filmu ” They Live ” iz 1988-e, režisera Johna Carpentera. I to je veliki pesimizam tog filma. Nije samo stvarnost ono što nas sputava. Tragedija našeg života u ideologiji je, da kad mislimo da smo pobjegli od nje u naše snove, tek tada smo u ideologiji. Da podsjetimo kratko na fabulu filma : Nezaposleni skitnica Nada zapošljava se kao građevinski radnik u LA i sprijatelji se s kolegom Frankom Armitagom. Nada nalazi u blizini jedne crkve, kutije u kojima se nalaze zapakirane crne sunčane naočale. Kada stavi sunčane naočale može vidjeti stvarnost znatno drugačijom. Vidjeti će da mediji i reklamni panoi zapravo sadrže totalitarne naredbe poslušnosti i potiču konzumerizam, a svrha im je kontrola nesvjesne ljudske populacije. Ljudi na vlasti su humanoidni izvanzemaljci koji umjesto lica imaju mrtvačku lubanju. Vidjet će da su pripadnici bogate vladajuće elite zapravo pripadnici istih i da koriste signal televizijske postaje kako bi upravljali ljudima, prikrili svoj pravi izgled i odašiljali subliminalne poruke u masovnim medijima.Vidjet će zapravo diktaturu unutar demokracije. Naočale, dakle služe kao kritika ideologije.
Ideologija nije nešto nama nametnuto, ideologija je naš spontani odnos prema društvenom svijetu. Način na koji opažamo i razumijemo sva značenja i sve ostalo. Mi na neki način uživamo u našoj ideologiji. Izlazak iz ideologije boli. To je bolno iskustvo. Morate se prisiliti da to uradite. Ovo na sjajan način tumači jedna scena iz filma, gdje John Nada pokušava da natjera svog prijatelja Franka Armitagea da također stavi naočale.
Tuča traje osam-devet minuta. I doista može da izgleda iracionalno. Zašto taj momak toliko uporno odbija da stavi naočale ? Kao da je svjestan da dobrovoljno živi u laži.
Te naočale će mu omogućiti da vidi istinu, ali svjestan je da ta istina može da bude bolna. Može da vam razbije mnoge iluzije. To je paradoks koji moramo prihvatiti, ta nasilnost oslobađanja. Moraju da vas prisile da postanete slobodni. Ako vjerujete samo u svoj osjećaj za blagostanje i komfor nikada nećete biti slobodni. Sloboda boli.
Izvadak iz filma ” Pervertitov vodič kroz ideologiju ” režiserke Sophie Fiennes, a scenarista i naratora Slavoja Žižeka. http://www.imdb.com/title/tt2152198/
Spominje se film “They Live (1988) ” režisera Johna Carpentera. http://www.imdb.com/title/tt0096256/
Ako su Nietzscheove ideje o porijeklu morala točne – ako su ideje morala jednostavno rezultat ljudskog interesa i evolucionog nagona za preživljavanjem – što onda možemo reći o religiji, tom drevnom izvoru načela i zapovijedi ? I što će biti s našim bogovima ?
” Sva će religija nekom budućem dobu možda izgledati kao vježba i priprema “
Tu prvi put nailazimo na ideju smrti Boga.
” Zastrašujuća, a ipak radosna misao ! Zastrašujuća zato što osjećamo da nas je nekadašnji zaštitinik napustio, a ipak radosna zato što se naš svijet najednom otvara prema vječnosti. Sada je sve moguće zamisliti…”
” Slobodni duhovi ” među nama razveselit će se na tu vijest:
” Srce mi se puni zahvalnošću, zapanjenošću, slutnjom i očekivanjem – naposljetku nam se obzor čini ponovno slobodnim, čak i ako nije svijetao, napokon i naši brodovi mogu ponovno isploviti, bez obzira na opasnost; ponovno je dopušten svaki odvažan pothvat spoznaje; more, naše more ponovno je otvoreno pred nama; možda još nikad nije bilo takvog – otvorenog mora-“
U ” Radosnoj znanosti” Nietzsche objavljuje vijest o smrti Boga kroz usta luđaka. Ljudi ne obraćaju pažnju na njega – pa ipak prizor je iznimno dojmljiv: ujutro hoda sa svjetiljkom, tražeći posvuda Boga kojeg ne može naći.
” Mi smo ga ubili, vi i ja, mi smo njegove ubojice. Ali, kako smo to učinili ? Kako smo uspjeli popiti more ? Tko nam je dao spužvu da prebrišemo cijeli horizont ? “
Shvativši da mu nitko ne vjeruje, luđak razmišlja pred okupljenima:
” Došao sam prerano. Moje vrijeme još nije došlo. Taj je veliki događaj još na putu, još putuje; još ga ljudske uši ne čuju…To djelo im je još udaljenije od najdaljih zvijezda…a ipak su ga oni sami počinili “
Danas, gotovo stotinu godina poslije, mi se još hvatamo ukoštac s posljedicama luđakove poruke. Ako smo dovoljno moćni da okončamo božju vlast nad nama, zar ne moramo mi sami postati bogovima jednostavno da bismo bili vrijedni toga ?
Jesu li moderni Ljudski Bogovi ( filmske zvijezde, veliki vođe, političari, sportaši itd ) imalo bolji od starih Bogova ?
Uvidjevši da bi mogao biti čak i koristan nekome, danas sutra s ovim mojim blogom, a ako nikome a ono bar učenicima, kojima je patnja natezati se sa iscrpnim iščitavanjima književnih djela – odlučih nastaviti u istom tonu. Jedini je problem što nisam siguran nalazi se li se Knjiga o Jobu u sastavu obrazovnog programa, ali ako i nije, nikad se ne zna kada bi uz odgovarajuću kurikularnu reformu mogla postati. Raznorazna književna djela bave se raznoraznim temama, odnosom pojedinca sa kosmosom ili odnosom pojedinca sa društvenom zajednicom, Knjiga o Jobu bavi se odnosom pojedinca i Boga. Pokušat ću je dočarati i izinterpretirati u ovom kratkom tekstu, jer mislim da je važno tumačiti svaki tekst koji pročitamo, pa čak i onaj koji je dio kanona neke religije. Mislim da je najveća pogreška smatrati neki tekst toliko svetim da ga nije potrebno analizirati. Prije no što ću napisati ovaj tekst , jedan znanac me upita kako napreduje blog, a ja mu odgovorih da upravo spremam nešto i da će post biti o Knjizi o Jobu. Tada mi on reče: O pa to je lako – ta knjiga govori o tome kako je neophodno imati apsolutno čvrstu i nepokolebljivu vjeru u Boga i to je otprilike sve. Rekao sam mu kako je moguće da se radi samo o tome, ali da nisam sto posto siguran, pa ću stoga probati napisati nešto o tome i provjeriti je li to to. Sama priča je vrlo misterioznog porijekla i autorstva i dosta je stara, jer se procjenjuje da je u ovoj biblijskoj formi bila poznata već u 6. stoljeću prije krista. Za usporedbu, to znači da je puno starija od primjerice, Bagavad Gite ili Nikomahove etike.Pisana je u vrlo poetskom tonu, izuzev uvoda i epiloga, za koje mnogi stručnjaci u tom polju smatraju da su dodani tekstu, samo se ne mogu uskladiti jesu li dodani prije ili poslije nastajanja središnjeg dijela teksta.
Prva stvar koju saznajemo o Jobu, glavnom liku priče je činjenica da je Job vrlo, vrlo dobar čovjek. Pravo dobar.Knjiga nam kaže da je Job bezgrešan, pošten, bogobojazan i da se kloni svakog zla. Jasno nam daje do znanja da ovdje ne govorimo o nekom prosječnom liku, već o izuzetno dobrom čovjeku. Zatim saznajemo da je Job vrlo, vrlo bogat . Ima sedmero sinova i kćeri , ima 7 000 ovaca, 3 000 deva , 500 pari volova i mnogo slugu. Kako kaže tekst – ” najveći od svih ljudi na istoku”. Reklo bi se nešto kao biblijski rani Warren Buffet, američki multimilijarder ili naš Todorić, koji možda nemaju toliko ovaca i deva , ali otprilike za usporedbu, kako se radi o čovjeku iznimnog materijalnog bogatstva. Jedinu manju razliku bi se moglo naći u tome, da Jobovo iznimno i izvanredno materijalno bogatstvo ide u paru sa iznimnom i izvanrednom čednošću i vrlinom.
A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: “Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!” Tako je Job svagda činio.
Dakle, sve u svemu, tekst nam govori kako je Job praktično bezgrešan i ne daje nam nikakve ni primisli o bilo kakvom grijehu, kako njega tako ni čitave njegove porodice. E pošto je sve tako krasno i idilično, poradi zapleta u priču upada Satan, tada jedan od Božjih sinova, s kojima Bog redovno održava sastanke. U današnje vrijeme, naučeni smo o Satanu razmišljati kao o vragu , božjem neprijatelju broj jedan. Međutim, takva slika dolazi tek s mnogo kasnijom teologijom. U ovom slučaju, Satan nije u paklu i nije rival Bogu, više je kao neka vrsta javnog tužitelja.Satan poteže pitanje o Jobu. Bog kaže- Hej! Jesi vidio mog slugu Joba ? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan,boji se Boga i kloni zla!. Satan s dosta skepse odgovara otprilike – pa jest, ali je i bogat. Lako je biti pobožan kad si bogat. “Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti”. Satan sugerira da je Jobova situacija “quid pro quo” – razmjena usluga, Bog je Joba podario dobrim životom i prosperitetom i Job ga naravno štuje. Njegova primjernost je stoga po njemu, nešto ne urođeno u njegovoj prirodi, već jednostavno zahvalnost.Bog se naravno, ne slaže s tim. No, da ne bi sve ostalo na pukoj hipotetici, Bog predlaže prilično surovu okladu.”Neka ti bude! – reče Jahve Satanu. – Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.”. Dakle, deal je sljedeći: sve dok ne budeš naudio samom Jobu, možeš raditi što hoćeš sa svom njegovom imovinom a ja sam uvjeren da će bez obzira na sve Job ostati pobožan.Vidjet ćemo tko je u pravu. Satan se brzo baca u akciju. Čitav niz katastrofa pogađa Joba. Dok Job ima zabavu, susjedno pleme mu pobije sve volove. Malo poslije toga, udaraju gromovi i pobiju mu sve ovce skupa sa čobanima. Još jedno pleme nailazi i pobije mu sve deve i čuvare.No najgore tek slijedi, tornado nailazi i sruši mu kuću, te pobije svu djecu. Uistinu loš dan za Joba. Što radi Job ? Naravno da očajava i žali nas sudbinom, gubitkom djece i imovine , ali…Job nakon svega slavi Boga i moli mu se.” Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio”. U tom momentu činilo se da Bog definitivno dobiva. No, Satan je uporan i ne odustaje tako lako, te predlaže Bogu da iskušavanje još malo produže. “Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!”. Za očekivat je tada bilo da će Bog reći- Slušaj, imali smo dogovor! Rekao sam ti možeš dirati u sve što ima, ali njega ostavi. Ali, to se nije desilo. Bog naposljetku reče – Ok Satane, tvoj je ali ne smiješ ga ubiti. Satan ga nije ubio, iako bi Job možda želio da jeste. Umjesto toga dao mu je odvratnu bolest , sa čirovima po cijelom tijelu. Job je bio ruina odvratnog izgleda, a bol i svrab su mu bili svakodnevica. Ležao je na izvan grada u prljavštini. Tada se Jobova žena pojavljuje po prvi put u tekstu. Malo mi je neobično da ona ima takvu cameo ulogu u priči. I to nimalo ugodnu. Ona prilazi Jobu na smetlištu i veli: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Prilično grub nastup. Drugim rječima, ona mu poručuje – sva ta tvoja pravičnost svih ovih godina…šta ti je dobrog donijela ? Riješi se te suvišne pobožnosti i nestani. Job ipak ne reagira tako naglo. On žali što se rodio – “Zašto nisam umro pri porodu ?” Znači ipak to više nije ona postojanost. On ne govori- znam, puno se lošeg sručilo na mene, ali ne treba paničariti, nije to tako katastrofalno…Ovaj put on priznaje da jest katastrofalno. Njegov život je doista mizerija. Ovo je zapravo vrlo važna činjenica, jer smo na Joba navikli kao na konstantu od početka knjige, što se karaktera njegovog tiče. No, sad vidimo da njegov karakter prolazi kroz nekakav razvoj. Tu promjenu su podosta vjerovatno potakli i tri njegova prijatelja, koja se tada pojavljuju. Prvi mu govori . a čuj, vjerovatno si napravio nešto čime si zaslužio ovakvu sudbinu. Svako ponekad čini loše stvari, a nesreće se ne dešavaju ljudima koji uvijek čine dobro. Bog je pravedan i ako Job samo prizna svoje grijehe, ma koji oni već bili i pokaje se, sve će biti Ok. To je rezon prvog Jobovog prijatelja. Bog je dobar momak, i ako nam se dogodi nešto loše,to je uvijek Božja kazna i sigurno postoji razlog za to. Ali, Job mu odgovara vrlo oštro – Kakav si ti to frend ? Ono što mi sad treba je utjeha…Niti si mi dokazao da sam učinio bilo šta loše, pa zbog čega da se kajem onda ? Job poteže aristotelijansko pitanje…Zašto nam služe prijatelji ? Za potporu i utjehu, a ne za prijekor. I još jedna loša stvar kod prvog prijatelja je svakako,sklonost pretpostavkama. Često se svi susrećemo s tim. On pretpostavlja da je neko morao učiniti nešto loše. To je njegovo rješenje problema. Jobov odgovor je – Nesreća ne mora biti naša greška! Prilično radikalno mišljenje za to doba i čitavu ovu priču. Potezanje je to još jednog važnog filozofskog pitanja- Da li je život besmislen ? Job je sad svakako zabrinut oko toga. “Nije li smrtni čovjek na zemlji na radu prinudnom? Nisu li dani njegovi kao dani najamnikovi? Poput roba uzdiše za sjenom, poput najamnika čeka plaću svoju”. Život je dakle, uistinu težak.
Druga stvar koja Joba brine je ta, da je život stvarno kratak. ” Dani moji prolaze brže nego čunak tkalački, u beznađu završavaju. Sjeti se da je život moj samo vjetar, da oko moje više neće vidjeti dobra! Oko onoga koji me sada vidi više me neće gledati, oči će tvoje biti uprte u mene, ali mene neće biti.” Jobova poanta je, čovjek živi kratko, s puno muke i nedaća i bez zemaljske nagrade. Kako nešto takvo može imati smisao ? Kako uopće može život imati smisao, ako se radi o nečem tako kratkom u tako ogromnom kozmičkom poretku. Treće pitanje kojim se Job bavi, pitanje je pravde. Čini se daje život, ne samo kratak, ne samo težak, već i nepravedan. Obraćajući se Bogu on lamentira: ” Što je čovjek smrtni da ga odgajaš i da srce tvoje o njemu razmišlja i da obraćaš pažnju na njega svakoga jutra, da ga svaki čas iskušavaš?” Zašto se uopće bakćeš sa nama, kao da kaže Job. Zašto me jednostavno ne ostaviš na miru. ” Zašto ne skidaš pogleda s mene, ne puštaš me na miru niti toliko da slinu progutam? ” Job doista izaziva Boga. Pita ga – u čemu je kvaka ? Šta je to toliko važno oko njega. ” Jer sada ću u prah leći i ti ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”. Job od nekoga ko isprva jadikuje, pretvara su u nekoga ko preuzima inicijativu. Drugi prijatelj nastupa. Nakon ovog što je čuo, on optužuje Joba za izavivanje Boga, a to je blasfemija. Osim toga, on potvrđuje riječi prvog prijatelja, Job je sigurno morao napraviti štogod lošeg. Sada je po njemu situacija samo gora. Optužiti Boga za nepravičnost, za stvaranje života koji nema smisla! Predaleko je otišao Job. On govori Jobu : ” Gle, Bog neće odbaciti nikoga tko je čestit “. Njegova ideja je da je Jobov život u Jobovim rukama. Život je pošten i život je pogodba s Bogom. Job ga s istom upornošću odbacuje. Pravda je po njemu potpuno kriva metafora kada razgovaramo o Bogu. Prvenstveno poradi toga što su uloge toliko nejednake. Bog je stvorio univerzum, Bog je stvorio nas! Pa kako se onda u takvim odnosima može pojaviti pravda i pravičnost ? Pravda je alat koji se koristi samo onda kada postoji fer sudac između stranaka u konfliktu, a tko će biti sudac između Boga i čovjeka ? ” Ako je itko silan snagom, onda je to on. Ako je itko silan pravdom — kad bi me barem takav pred njim branio! ” Ovo je situacija u kojoj pravda nema smisla. Povrh svega, Job ponavlja svoj stav da je Bog nepravedan. Kaže da je dovoljno samo da pogledamo svijet i uočimo kako je svijet nepravedan. Bog upravlja tim istim svijetom. Treći prijatelj nudi treću vrstu kritike Joba. Govori – Jobe, ti si samo ljudsko biće. Nemaš ti pojma o Bogu i Božjim namjerama. Samo prihvati to. Prihvati da nemaš pojma što se ovdje uopće događa. Bez obzira na to što ne znaš zašto se ovo događa, pokaj se. Ovo je zagovor potpune odanosti bez propitivanja i potpune predaje Božjoj volji. Pomislit bi lako mogli da bi ovo ujedno mogla biti i poanta cijele priče. Ali nije. Job mu uzvraća – Ko si ti da mi govoriš ? Zar misliš da sam ja nekakav idiot ? Tvoj je uvid nevjerovatno površan. Sva trojica govorite kao da ste Božji odvjetnici. Šta to radite i o čemu pričate ? Ova katastrofa jednostavno nema smisla…pravda nema smisla. Najveći moj problem je što sam pokušavao učiniti svoj život smislenim, unatoč činjenici da sam smrtan i da su me snašle nevolje, koje nisam zaslužio. E to smo svi mi. To je po meni poanta Knjige o Jobu. Svatko od nas živi kratak život, usmjeren ka smrti, prepun patnje, koju često ne zaslužujemo. Zaglavljeni u svemiru, koji nema previše interesa za nas i kome nismo centralni likovi. Pitanje je – šta život znači u tom slučaju ? I to je pitanje koje Job postavlja. ” Čovjek, kojega je žena rodila, kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se, kao sjena bježi i ne ostaje.” Obratimo pažnju na predivnu poetiku ovdje. ” Jer i za drvo nade ima. Ako ga se posiječe, opet će potjerati+ Ali čovjek umre i svladan leži. Kad čovjek zemaljski izdahne, gdje je? ” Gdje nas sad ovo ostavlja ? Prevladavajuće mišljenje svih likova u priči je da je Job morao uraditi nešto loše. Imajući u vidu, pravednog Boga i uređeni univerzum, to je sasvim normalan pogled na stvar. Ako smatramo da svijet ima smisla, onda se nešto moralo dogoditi, a što je uzrokovalo svu Jobovu patnju. Po meni, ova knjiga nam jasno daje do znanja, da je ta analiza pogrešna. Job nije zaslužio katastrofu. Job je dobar čovjek. Radilo se o surovoj okladi. Bog sam se uključuje u prepirku i održi prodiku svim akterima na kraju. ” Tko to zamračuje naum Božji riječima bez znanja? Podvij, molim te, skute haljine svoje kao čovjek, i pusti da te pitam, a ti me pouči! Gdje si bio kad sam zemlju utemeljio. Reci mi, ako to razumiješ! Znaš li tko je odredio mjere njezine…Na čemu su uglavljena podnožja njezina…Tko gavranu priprema hranu njegovu…Znaš li kada je ženkama kozoroga s litica vrijeme da se ojare? “…itd itd. Sve u svemu, oprao je Joba , ali i njegove prijatelje i na neki način priznao da je Job bio u pravu kad im je odgovarao da sve ovo nema smisla. To je najvažniji dio ! Daje nam uvid da je Knjiga o Jobu zapravo knjiga o realnom životu. Realnom životu u kojem ponekad zlo prosperira. Životu u kojem pravda ponekad omane. Knjiga o Jobu nas nipošto ne nastoji uvjeriti da će sve na kraju završiti kako treba i logično, već prije da ako želimo tražiti i voditi smisleni život, moramo pronaći smisao u svijetu koji je nepravedan i nesavršen. Najveći kiks koji možemo napraviti je misliti da je svijet nešto u čemu smo mi kao pojedinci važni, da se sve ovo što me okružuje dešava zbog mene, da se svijet vrti oko mene. I ako se dovoljno trudim, da mogu shvatiti i dokučiti kako i zašto je sve ovo zbog mene. Da Bog na nebesima svakodnevno razmišlja šta bi mogao učiniti za mene. Boga to ne zanima, On ima druge brige. Univerzum ima svoje brige i one nikako nisu povezane s nama. Ideja je da mi ne možemo nužno napraviti svoj život smislenim, niti učiniti Boga logičnim. I tako knjiga završava. Job shvaća da je sve izvan domašaja njegovog shvaćanja. Bog kritizira njegove prijatelje što su ga uvjeravali u njegovu krivnju, što su pokušavali učiniti svijet shvatljivim. Zbog toga što su pokušavali čak i nedokučivost Boga učiniti shvatljivom. I dešava se čudni dio. Bog učini da sve bude u redu. Daje Jobu novu obitelj, sinove i kćeri, novu ženu, novu stoku i dug i sretan život. Hepiend. Ipak, uznemirujuća je to vizija. Vizija ogromnog svemira, nepredvidivog svemira personificiranog u božanstvu. Svemira u kojem smo mi izuzetno sitni igrači. Ponekad nam se čini da je svemir organiziran na način da bi kažnjavao ili nagrađivao nas. Knjiga o Jobu nas podsjeća da nismo baš tako važni.Moguće je da božanstvo postoji. Ali se tu ne radi o pravdi, niti se radi o nama. Nije nužan zaključak da je život besmislen, ali je itekako moguće da proživimo živote ne upoznajući taj smisao.
Za kraj bi svakako naveo jednu interesantnu misao Slavoja Žižeka o Knjizi o Jobu. On smatra kako je ta stara priča, zapravo prva kritika ideologije u povijesti. Kad su stvari krenule loše po Joba, tu po njemu ideologija nastupa. Tri prijatelja su pokušala uvjeriti Joba da postoji duboki smisao njegove patnje. Njihova poanta nije toliko na tome je li on kriv ili nije, oni mu govore da je Bog logičan i pravedan i da je morao uraditi nešto loše. Jobova veličina je u tome da on ne govori- ja sam nevin.On samo inzistira da sve to što ga je pogodilo nema nikakvog značenja. Čudo se na kraju događa kada Bog dolazi na kraju i kaže da je Job bio u pravu i totalno odbaci svako teološko opravdanje. Tu Žižek onda citira G.K Chestertona koji kaže kako Bog na Jobovo pitanje- Pa u čemu je onda bila cijela ova frka ? Zašto mi se ovo dogodilo ?- odgovara onim svojim monologom – Gdje si ti bio kad sam stvarao ovo, ono…što se obično tumači kao ekstremna božja arogancija, u smislu- ko si ti da meni postavljaš pitanja- ali Chesterton okreće perspektivu i tumači to na način da Bog zapravo želi reći – Ti misliš da si ti u problemu ? Ali pogledaj čitav ovaj univerzum koji sam stvorio…sve je to jedan veliki nered. Sve je otišlo u krivo. Bog zapravo izražava svoju zbunjenost nad svojom sopstvenom tvorevinom. Sve je to za njega revolucionarna vizija koja je kulminirala Kristovom smrću. Ali to je neka druga priča.
Ja ne mislim da su Lars Von Trierovi filmovi posebno šokantni, oni svakako jesu do neke mjere šokantni i namjerno provokativni, ali ne na nekoj posebnoj, dosad neviđenoj razini. I sigurno sam jedan od rijetkih koji tako misli, pa ne znam da li ova moja ocjena Trierovih filmova više govori o meni ili o njegovim filmovima. Mislim da nisam ni manijakalan , ni kontroverzan lik, prije bi rekao da sam realističan čovjek , koji je sad već ušao u neke godine, u kojima imam barem neka osnovna saznanja o ljudskom karakteru, i što je najvažnije lišen mnogih iluzija koje nam služe za lakše podnošenje i plemenitije interpretiranje života. Mnogih , naravno ne svih, jer to bi bila nemoguća situacija. Ali, da parafraziram jedan stari vic, dosta o meni, razgovarajmo sad malo o Lars Von Trieru, onako kako ga ja vidim.
Prvo, da odmah razjasnimo: ja nisam filmski kritičar ili bolje reći užasan sam filmski kritičar, pa nikako ne očekujte nekakvu dubinsku analizu i savršeno poznavanje filmske umjetnosti i filmskih rutina, a dokaz tomu je da sam nekim ljudima čak rekao , kako je ovo i “najbolji film koji sam ikad gledao” i slične ocjene. Totalno neprofesionalno, euforično, ali to je upravo kako filmovi na mene djeluju – osvoje me momentalno iz nekih meni nedokučivih razloga , koje ne mogu baš najbolje arikulirati i argumentirati i to traje jedno vrijeme, dok me neki drugi ne osvoji.
I, konačno da kažem ono glavno, film o kojem želim nešto reći je film Larsa Von Triera iz 1996-e, koji se zove ” Breaking the Waves “, u nas preveden kao naslov mog posta.
Bess McNeill je mlada djevojka, odrasla i odgojena u strogoj religioznoj zajednici u jednom malom, obalnom Škotskom mjestu. Ta sredina nije baš ljubitelj stranaca, pogotovo ako su drugačije ili nikakve religijske opredjeljenosti. Stanovnici su vrlo pobožni i drže se vrlo striktnih unutarnjih pravila , tako recimo žene ne smiju prisustvovati pogrebima, niti smiju debatirati u crkvi. Isto tako, njihova crkva nema zvona. Bess ima povijest nekakvih mentalnih problema i reklo bi se da je prilično djetinjastog ponašanja, pa je pod budnom pažnjom njene obitelji. Tokom čitavog filma Bess razgovara sa Bogom ( u crkvi ali i na drugim mjestima) služeći se svojim sopstvenim glasom u vjeri da upravo On progovara kroz nju. Bess se zaljubljuje u Jana, radnika sa naftnih platformi, stranca iz Danske i oni se u uvodu filma vjenčaju. Naravno, nakon odobrenja stroge zajednice. Proživljaju intenzivan seksualni medeni mjesec i za Bess sve izgleda idilično. Problemi nastaju kada se Jan mora vratiti na svoj posao na moru, a Bess to izuzetno teško doživljava i svakodnevno moli Boga za njegov povratak. Stvari se drastično mijenjaju kada Jan doživi tešku nesreću na platformi i ostaje paraliziran od vrata nadolje. Isprva, Bess je sretna jer je ljubav i smisao njenog života konačno tu kraj nje, ali s vremenom počinje kriviti sebe za njegovo stanje. Shvatila je sve kao božju kaznu zbog njenog upornog dodijavanja Bogu, da ga što prije vrati njoj. Njezinom labilnom psihičkom stanju, svakako dodatno odmaže neobičan zahtjev njezinog muža, koji od Bess traži da se što prije upusti u seksualne odnose s drugim muškarcima i da mu odmah obavezno priča o svim detaljima jer je to način da ožive i ponovo prožive svoj izgubljeni seksualni život. On je uvjerava da je to jedino što ga može održavati na životu. Bess uskoro i počne sa tim. Prvo stidljivo – masturbirajući jednom starijem neznancu na zadnjem sjedištu seoskog autobusa, što je odradila s neskrivenim gađenjem, ali je odmah potom odjurila svom paraliziranom mužu i i prepričala mu. Iako, Jan to nije baš doživio kao nešto, sigurno ne ono što je očekivao od nje, njegovo stanje se jest neznatno popravilo. To je, nažalost, nesretnu Bess ohrabrilo u daljnjem promiskuitetnom ponašanju, uvjerena da radi pravi stvar za pravi cilj. Sada je potpuno izmjenila outfit , koji je sad bio potpuno primjeren gradskim uglovima i jeftinim barovima, u koje je i počela zalaziti, birajući najružnije likove, očigledno nastavljajući sa samokažnjavanjem zbog svog ” grijeha ” prema svom čovjeku. U međuvremenu, njen ugled u strogoj kalvinističkoj zajednici, kojoj je pripadala je nepovratno uništen. Treba istaći, da je unutar zajednice vladao prastari običaj izopćenja pojedinca radi skarednog ponašanja, ukoliko starješine donesu takvu presudu. Tu treba svakako spomenuti još dva važna lika: Dodo – Bessinu snahu, koja je nakon smrti svog muža, Bessinog brata ostala živjeti sa njima i doktora Richardsona iz mjesne ambulante i kojeg je prvog Bess pokušala neuspješno zavesti nakon neobičnog zahtjeva svog muža. To su dvoje ljudi koji jedini shvaćaju Bessino teško stanje i evidentno jedini brinu o njoj na iskren način. Svi ostali , su podosta kruti prema njoj i više misle na javni moral i reputaciju zajednice. Premda, iskreno gledajući film ne nudi klasično loše likove ( osim dvojice na samom kraju, koji i ne pripadaju zajednici) i tu je po meni glavna snaga ovog filma, taj izuzetno realističan prikaz života. Sam film je sniman “iz ruke”i podjeljen je u sedam poglavlja , u koja nas svako pojedinačno uvodi po jedan pop rok hit s mtv top lista 70-ih i 80 ih ( Elton John, Rod Stewart, David Bowie…) što je izuzetan kontrapukt tmurnoj i ruralnoj atmosferi radnje., ali ne bi previše o stilu jer ponavljam, stručnjak za film nisam a i uvijek me više zanimala radnja od same forme. Uglavnom, imajući u vidu da će netko ko bude ovo čitao, zbog mog izuzetnog prikaza i osvrta na film 😀 automatski poželjeti i odmah pogledati film, neću ići dalje u sažetku radnje. Mislim , da je svakako dovoljno rečeno, da bi svako od vas ko nije pogledao film stekao pošten uvid o čem se ovdje radi i ponudio neko svoje viđenje ove neobične ljubavne priče i situacije.
Što reći o svemu ovome ? Ako si opet postavim ono pitanje, o čemu govori ovo djelo, u ovom slučaju ovaj film, odgovorio bih: tema je sigurno ljubav , žrtvovanje i vjera. S emocionalnog aspekta, film je devastirajući i svakako nije za svakoga, za mnoge , upozoravam, bi mogao biti užasno iskustvo.Ali, bez obzira na neke kontroverzne dijelove i ” pornografsku” reputaciju režisera , odvažno želim reći da je ovo prije svega film o strasti , strasti običnih malih ljudi i da je prožet empatijom. I svakako bi htio reći i o odabiru glumaca: mislim da je polovično fenomenalan :D. Glavni protagonist je izuzetan glumac ( Stelan Skarsgaard ) i vjerovatno ga poznajete iz mnogobrojnih filmova i ovdje je odradio dobar posao ali mislim da njegov odabir nije baš bio najsretniji. Iz istog onog razloga iz kojeg je Stephen King, autor knjige “Isijavanje” smatrao da Jack Nicholson nikako nije dobar odabir za ulogu Jacka Torrancea u istoimenom filmu. Stephen King je svog junaka zamislio kao ispočetka brižnog oca i jednu neostvarenu osobu, koja želi postati neko drugi i s vremenom tone u ludilo. Bez obzira koliko fenomenalan glumac Nicholson bio, možete li zamisliti Jacka Nicholsona u bilo kojoj situaciji , kako želi biti neko drugi 😀 ? King je rekao da je njegov Jack isprva potpuno normalna osoba koju razvoj događaja pretvori u luđaka, dok je Nicholson već u prvoj sceni netko ko izgleda potpuno lud. To je jednostavno njegova fizionomija, njegovo “isijavanje”. Isto tako, Skarsgaard ima takvu fizionomiju i takav stil glume da mu po meni ne pristaje uloga, u suštini izuzetno dobre osobe ( pored svega što sam vam opisao o njegovom šokantnom zahtjevu svojoj ženi) kojoj je ljubav prema svojoj ženi važnija od svega. Ali zato izbor glavne protagonistkinje…senzacionalno dobar ! Glumicu Emily Watson moram priznati nisam dovoljno poznavao, možda sam ju uspio zapaziti tu i tamo, ali u ovom filmu, u ulozi Bess …jednostavno ostadoh bez riječi.
Bess Mcneill je neko u koga sam se zaljubio, definitivno i zauvijek. Toliko dobrote koja izvire iz svake njene pore, toliko ljudske empatije moram priznat da nisam siguran da sam vidio ikad na velikom platnu ( iako priznajem da sam sklon ekstatičnim izjavama). Ne znam ni sam jeli to rezultat maestralne izvedbe tada debitantkinje na filmu, Emily Watson ili ja ta uloga jednostavno čekala nju od kad se rodila i sve se savršeno spojilo u savršeno vrijeme , ali rezultat je očaravajući. Njezini razgovori s Bogom ( samom sobom) u kojima neprestano mjenja glas i intenzitet govora su izvanredni i moram priznat da sam poslije gledanja vraćao film i posebno gledao samo te dijelove. Za kraj citirat ću jednog američkog kritičara koji kaže: ” You just can’t close your mouth once the movie has finished ” i mislim da nije daleko od istine. No, naravno očekujem, pošto smo svi toliko različiti i toliko različitih sentimenata i potpuno drugačijih doživljaja života i potpuno oprečnih stajališta o filmu….ustvari, to bi me čak i obradovalo. Da svi koji eventualno pročitaju ovaj post i pogledaju film ( ali ne mora nužno, može i na osnovu sažetka radnje) daju svoj stav o čitavoj situaciji i da malo prodiskutiramo. Naravno da se mnoga pitanja otvaraju: zašto Jan postavlja takav skandalozan zahtjev pred svoju ženu, da li to radi zato što želi da je se riješi ili za njeno dobro…da li je Bessino ponašanje odraz bezuvjetne ljubavi i samožrtvovanja ili tek obične gluposti… ja sam svoju poziciju zauzeo i naveo, volio bi vidjeti koja je vaša.
“Kada se Gregor Samsa jedno jutro probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svojem krevetu pretvorio u golema kukca.”
To je vjerovatno jedna od najčudnijih početnih rečenica u povijesti literature. Nadahnula je tisuće i tisuće kritičara i čitalaca da pokušaju analizirati kako treba čitati i shvatiti ovu priču. Priča se zove “Preobrazba” a autor je naravno Franz Kafka. Za njega možemo reći da je sigurno jedan od najinovativnijih autora i jedan od najradikalnijih eksperimentatora u povijesti književnosti. Već iz ove prve rečenice možemo prepoznati dvije tehnike vrlo neobične za klasičnu književnost. Još od Aristotelovih vremena učeni smo dan priča mora imati svoj početak, sredinu i kraj, a s vremenom se to razvilo u tehniku ekspozicije, u kojoj nam autor mora dati dovoljno informacija o likovima i svemu ostalom što je bitno za priču da bi se priča mogla razvijati dalje do nekakvog klimaksa. Ovdje se klimaks dešava već u prvoj rečenici priče.Ostatak priče otkriva posljedice tog događaja za glavnog lika Gregora Samsu. Druga neobična situacija vezana je uz tehniku pisanja u nastavku priče. Nakon te slavne i toliko lude prve rečenice, Kafka nastavlja pisati priču standardnom realističkom tehnikom kao da se radi o potpuno uobičajenoj situaciji, iako ta početna rečenica ukazuje da se prije radi o bajci ili fantastičnom romanu. No, kukac u kojeg se jadni Samsa pretvorio je tretiran od strane drugih na jedan potpuno doslovan i rutinski način. Sam narator ne pokazuje niti iznenađenost niti šok, niti se užasava nad nastalom situacijom. Samo okruženje u kojem se dešava radnja nije nikakvo bajkovito kraljevstvo nego siva ljudska svakodnevica, sa dosadnim poslovima i zahtjevnim šefovima. Gregor naravno ne može ići na posao kao insekt, pa nakon što kasni na posao, njegov šef se pojavljuje na vratima njegove sobe i galami na njega. Jadni Gregor pokušava otvoriti vrata i objasniti ali se još uvijek ne zna koristiti svojim novim udovima i ticalima. Ipak mu uspije otvoriti vrata ustima, no kada ga šef ugleda bježi u užasu iz kuće. No, ostatak Gregorove obitelji nije baš ni šokiran, ni užasnut ni očajan zbog novog Gregorovog izgleda već uglavnom iziritiran. Ide im na živce ta nova situacija. Mora se znati i da je Gregor jedini koji zarađuje u obitelji i on je taj koji ih hrani. Zamislimo da se bilo kom od nas dogodi slična situacija, da ujutro zatekne nekog od članova obitelji transformiranog u životinju, vjerovatno bi bili totalno šokirani, sve što Gregorova obitelj nije. Njima je ponavljam cijela situacija jedna velika gnjavaža. Isprva ga hrane i kako tako vode brigu o njemu , ali tada se i oni sami zaposle zbog nedostatka novca i fokusirajući se sve više na svoje živote, prepuštaju Gregora sve više samom sebi. Gregor samo tri puta napušta sobu tijekom priče, svaki puta uzrokujući neku nevolju u obitelji i na kraju obitelj ga napušta, on umire i služavka ga pomete i baci u smeće. Otac, majka i sestra odlaze na piknik na selo.
Kao što već rekoh, narator u priči svojim prozaičnim odnosom prema Gregorovoj situaciji kao da nam poručuje da se radi o normalnim situacijama koje se događaju s vremena na vrijeme i koje se mogu dogoditi bilo kojoj obitelji. Kada čitamo ovakve i slične priče, mi kao čitatelji odmah pretpostavljamo da se radi o nekoj vrsti metafore čije simbole trebamo poslije izinterpretirati. Recimo, u ovoj priči bi većini vjerovatno palo na pamet da je nešto kao poruka priče to da recimo, ljudska bića postaju sve više nalik na insekte. No, Kafka nam doista otežava takav način zaključivanja. Kada se Gregor konačno nauči koristiti svojim ekstremitetima i kako se sve bolje počinje osjećati u svom novom obliku primjećuje kako hodajući okolo po stropu i zidovima iza njega ostaje ljepljiv smrdljivi trag i soba nakon nekog vremena počinje zaudarati. Loši mirisi vjerovatno dolaze od činjenice da ga sve više privlači trula i pokvarena hrana. Dakle, čitajući dalje shvaćamo da se tu ne radi o nikakvoj metafori, već Gregor počinje novi život, život insekta. Preobražaj je originalan i potpun. I to se događa kroz cijelu pripovijest , kada god pokušamo nešto tumačiti kao neke simbole ili poruke, Kafka nas vraća na sasvim običnu razinu, tjerajući nas da priču uzimamo doslovno. Radi se jednostavno o čovjeku koji se budi jednog jutra i shvaća da se pretvorio u kukca.
Naravno, da sve to ipak nije pokolebalo kritičare da pokušaju naći neki dublji i skriveni smisao svega ovoga. Za mnoge je ovo ekspresionistička priča. Znamo da nam ekspresionizam kaže da doslovna reprezentacija realnosti nikako ne može dočarati način na koji mi subjektivno doživljavamo svijet. Objekti u ekspresionizmu nisu prikazani onako kako se pojavljuju u realnosti, već onako kao ih mi doživljavamo iz svoje nutrine. Dovoljno je pogledati slavnu sliku Edvarda Muncha “Vrisak” da bi shvatili o čemu govorimo. Ona nam jasno govori kako za čovjeka izgleda živjeti u modernom svijetu. Za mnoge ova Kafkina priča je nešto slično. Marksisti bi rekli da je probrazba u kukca jasna metafora otuđenja i deformacije modernog čovjeka uhvaćenog u krug mehaničkog obavljanja posla na radnom mjestu. To bi zacijelo objasnilo sav naglasak na situaciju oko posla i radnog mjesta s početka priče.Tamo saznajemo kakav iritantan posao Gregor ima i koliko ga zapravo mrzi, a mora ga raditi jer obitelj ovisi o njegovim prihodima. Na neki način on je već pretvoren u insekta dugotrajno ga radeći, da je metamorfoza iz priče samo vanjska manifestacija onog što se iznutra već dogodilo. Frojdovci bi isto dožli na svoje ovom pričom, pošto se zna da je Kafka imao izuzetno težak odnos sa svojim ocem i rekli bi da se taj odnos definitivno reflektira na odnos između Gregora i oca u priči. Sve liči na nekakvu Edipovsku fantaziju. Kafka je naravno čitao Freudove ” Intepretacije snova”. U ovoj priči Gregor je taj o čijim je prihodima ovisna obitelj, što znači da je u mnogočemu uzurpirao položaj i poziciju oca i naravno da osjeća nekakvu krivicu zbog te situacije. Ima svakako i još Frojdovskih stvari u priči, poput one kada se majka uznemirena zbog Gregora onesvijesti u sobi a Gregor u panici trči po sestru da pomogne majci. Kako sestra utrčava u sobu zatvara vrata za sobom i nehotice ostavlja Gregora izvan sobe. U tom trenutku otac dolazi doma i nalazi Gregora između sebe i svoje žene i počinje ga gađati jabukama. U tom kaosu majka izlazi iz sobe polugola i pada pred oca moleći ga da ne ubije njihovog sina. Neki su kritičari rekli da nismo imali ništa edipovskije u literaturi još od Sofokla. Dakle, prema ovom tumačenju radi se o krivici. Krivnja koju otac svaljuje na sina i koju i sin osjeća zbog uzurpacije očevog mjesta pretvara sina u kukca, kojeg treba eliminirati. U prilog ovakvim interpretacijama ide i činjenica da kako sin sve više tone prema konačnoj propasti, otac se sve više revitalizira. Nalazi posao, vraća svoju snagu, zarađuje za obitelj i nosi uniformu. Najčešće je ipak političko-sociološko tumačenje priče, da se radi o situaciji u modernom svijetu i implikaciji tog stanja na indviduu u tom svijetu. Pojedinac kontra vrlo neugodnog, neprijateljskog sistema kome je izložen, sistema koji je bezosjećajan, nehuman, nepersonalan i koji vodi naše živote na načine koji nikako ne razumijemo. To mogu biti vladajući sistemi ili kulturalni sistemi, birokratski sistemi ili čak naše obitelji, sve što izravno ili neizravno upravlja našim životima.
Iz jednog drugog Kafkinog dijela dobivamo potvrdu ovoga, iz priče u kojoj je čovjek optužen i sudi mu se za nešto, a da on nikako ne saznaje o čemu se radi i za što je točno optužen, niti način na koji zakonodavni sistem funkcionira. Ima jedan vrlo lijep dio u toj priči ( Proces) u kojem seljak dolazi pred vrata zakona u namjeri da uđe. Ispred tih vrata stoji čuvar koji ga ne pušta unutra. Seljak pokušava na sve načine da udobrovolji čuvra nebi li mu ovaj omogućio pristup zakonu, pokušava s molbama, zahtjevima, podmićivanjem ali jednostavno ne uspjeva. Čini to godinama bez rezultata. Čuvar mu doduše nikada ne odbija zahtjev na konačan način, ne govori mu da to nikada neće biti moguće i da se okani tog posla, već samo da trenutačno nije u mogućnosti pustiti ga. Kako je čovjek nakon mnogo godina ostario i na rubu je smrti, prilazi još jednom čuvaru i kaže mu da ga ne mora pustiti ali da mu samo odgovori na jedno pitanje: – kako to da svih ovih godina niko drugi nije došao na ta vrata i tražio pristup zakonu ?- na što mu vratar odgovara: – ova vrata su bila tu samo zbog tebe, to su tvoja vrata i kada ti umreš bit će zatvorena zauvijek. Svako ko je ikada imao bilo kakve probleme sa birokracijom, zakonom, osiguranjima , administracijama i svako ko se osjećao izgubljen i zbunjen u tim labirintima propisa i regulacija shvatit će ovu metaforu. U svim Kafkinim pričama ovaj osjećaj je prisutan. Običan svakodnevni život je portretiran kao neka vrsta noćne more. Institucije poput parlamenata, škola , raznoraznih uprava koje su trebale biti neka vrsta utočišta za nas, postaju noćne more za nas jer nas ne uspjevaju prepoznati kao individue. Dok god se uklapamo u tu mašineriju i dok god nemamo neke veće životne probleme to ne primjećujemo, no čim se pojave neke teškoće i čim pokušamo obratiti pažnju istih na naš slučaj , situacija postaje teška i nerazumljiva za nas.
Neko je jednom rekao: – zašto odbacivati parabole ? ako slijedimo parabole naš bi život postao parabola i tako bi se oslobodili svakodnevnih briga. Na to mu je neko drugi odgovorio: – kladim se da je i to parabola !. Prvi reče: – pobijedio si ! Drugi: – ali na nesreću samo u paraboli. Prvi ogovara:- Ne ! U stvarnosti. U paraboli si izgubio.
Prvi svakako predstavlja Gregora koji mučen svojim unutrašnjim jadom i očajom svakodnevnog života postaje parabola i riješava se svojih životnih nedaća. Parabole su uvijek neuhvatljive i moguće ih je shvatiti i interpretirati samo kad ih ograničimo na razinu realnosti. Interpretacije akomodiraju parabole u svakodnevni život, ali čine to tako što ih reduciraju na prozaičnost. Zato prvi sugovornik kaže: – U paraboli si izgubio ! Gregorova obitelj parabolu svodi na teren stvarnosti i realnog života i na toj razini pobjeđuje.
Kafka je u svojoj fikciji uspio inkorporirati i misteriju egzistencije viđenu iz Gregorovog kuta i obećanje nade i utočišta za one čija čula nisu tako oštra za uviđavanje ljudskog stanja kao što je njegova obitelj. Nama preostaje da raspravljamo koja strana pobjeđuje. Svaka uspješna interpretacija parabole znači da smo pobijedili u stvarnom životu, ali istovremeno da smo izgubili u paraboli.
Sudeći po našem zdravom razumu, mislimo da je ideologija nešto što muti i zbunjuje naš ispravan pogled na svijet. Ideologija bi trebala biti naočale, koje izobličavaju naš pogled, a kritika ideologije bi trebalo da bude nešto suprotno.
caninho 