Majstor i Margarita

Tema je znam preteška, nije baš prepametno obrađivati ju ako nisi sto posto potkovan i spreman, ali ipak sam se odlučio za napisati svoj osvrt o njoj. Zašto ? Jednostavno, knjigu sam pročitao više puta u životu, oduševila me bez obzira koliko sam doista oko nje uspio pohvatati i dokučiti i samim time , zaslužuje biti dio ovog mog blogeriranja. Uostalom, ne utvaram si da da sam ovdje kao neki tumač Bulgakovljeva dijela, već iznosim moj doživljaj. Dobro, sad shvaćam da sam u prvih par rečenica zaboravio napisati ono najosnovnije, iako je većini zapravo jasno, a to je da ću reći riječ – dvije o knjizi ” Majstor i Margarita” ruskog pisca Mihaila Apanasoviča Bulgakova.

Napisao ju je između 1929 i 1940-e, dakle za najrepresivnijih godina Staljinovog režima. Naravno, da je sam Bulgakov bio pod udarom režima zbog neslijeđenja zacrtanog socijalističkog realizma i ideološkog puritanstva. Knjiga je pisana i ponovo pisana šest puta, nekoliko verzija je uništio sam Bulgakov, da bi ju je pred smrt ostavio svojoj udovici, koja ju je brižljivo čuvala do 1966-e , kada je objavljenja u literarnom žurnalu “Moskva”.

Knjiga je , što bi se reklo, bogata zapletima i morat ću onako koliko uspijem prenijeti u kratkim crtama o čemu se tu radi, iako znam da je to smješan posao. Kada bi me neko upitao : Što je ustvari generalna tema te knjige ? O čemu se tu zapravo radi ? – priznajem da se ne bi baš proslavio lucidnošću, ali bi uspio sklepati neki ovakav odgovor: radi se o nužnosti duhovnog u ljudskim životima. Duhovnost je znamo bila pod izrazitim udarom režima u komunističkoj Rusiji , koji je ljudski duh želio uhapsiti i ograničiti u okvire dijalektičkog materijalizma.

Radnja počinje na vruće svibanjsko poslijepodne u Moskvi. Pjesnik i predsjedavajući uprave moskovskog udruženja pisaca, sreću se na patrijaršijskim ribnjacima. Razgovaraju o poemi koju je napisao spomenuti pjesnik, imenom Ivan. Poema je o Isusu. Predsjednik udruženja Berlioz kaže Ivanu da mu poema ne valja, jer nije dovoljno antireligijska. Ona, doduše, prikazuje Isusa u negativnom svijetlu, ali istovremeno implicira na to da je Isus bio stvarna, povijesna osoba, što je naravno, po službenoj ideološkoj verziji neprihvatljivo.Tijekom njihovog razgovora, pridružuje im se neobični stranac, koji se kako poslije saznajemo, zove Woland i koji tvrdi da Isus doista jest postojao i da to zna osobno kao činjenicu.Ispriča im priču o Ješui Ha – Nocriju, kako je on zvao Isusa iz Nazareta i njegovom suđenju pred Poncijem Pilatom. Woland kaže da zna za priču da je istinita iz razloga što je on bio tamo kad se to događalo. Berlioz i Ivan , logično zaključuju da je Woland nekakav luđak, međutim ovaj uskoro predvidi iznenadnu i skoru Berliozovu smrt. Ona se nekoliko minuta kasnije i događa. Berlioz je, trčavši do najbližeg telefona da prijavi misterioznog stranca vlastima, završio pod tramvajem, koji mu je odsjekao glavu. Ivan je ne treba reći , potpuno van sebe i uvjeren da se radi o nekakvoj inozemnoj uroti, počinje potjeru za strancem ulicama Moskve. Završava u kući Gribojedova, koja je ustvari sjedište moskovskog udruženja pisaca i kad pokuša ispričati što mu se zapravo dogodilo, to naravno ispada poptuno nesuvislo i svi zaključuju da je jadnik izgubio razum.Završava u psihijatrijskoj ustanovi.Tada se, svakakve uvrnute stvari počinju događati po Moskvi, nestaje direktor moskovskog kazališta, Woland podmićuje odgovornog za dodjelu stanova da direktorov stan dodjeli upravo njemu, pa ga zatim otkucava vlastima zbog primanja mita, održava se magični šou u gradskom kazalištu, u režiji Wolanda i njegove ekipe, u kojem oni građane časte besplatnom lovom a građanke najnovijom zapadnom odjećom, da bi se poslije predstave novci pretvorili u bezvrijedne komade papira, a odjeća sa žena nestala, ostavljajući stotine golih žena u centru Moskve. U međuvremenu, naš pjesnik Ivan, u ludnici dobiva iznenadan posjet od strane pacijenta iz susjedne sobe, koji mu kaže da je čovjek kojeg su on i pokojni Berlioz susreli sam đavo, glavom i bradom. Pacijent mu govori da je on pisac i da je nekoć pisao knjigu, upravo o Ješui i Ponciju Pilatu. Ivan zaključuje da se radi o istoj priči koju je čuo dan ranije od Wolanda na patrijaršijskim ribnjacima. Pisac pacijent je ustvari, Majstor iz naslova knjige i on priča Ivanu kako su mu život uništili kritičari i državni činovnici, i kako je u očaju spalio svoju knjigu i priča mu o ljubavi svog života – Margariti. U nastavku knjige saznajemo da Margarita nije zaboravila svog ljubavnika. Pošto ona ne zna gdje je on , sklapa pogodbu sa Wolandovim pomoćnicima,ogromnim mačkom Begemotom i demonom Azazellom. Prihvača sudjelovati na vražjem i vještičjem balu i kao nagradu dobiva ponovni susret sa Majstorom. Woland, također vraća u život i njegovu spaljenu knjigu. Vraća ih u stari stan , gdje su proveli svoje najsretnije trenutke. U subotu ujutro , Azazello otruje ljubavnike i oni u nekakvoj duhovnoj formi to veče uz Wolanda napuštaju Moskvu. Odlaze na svoje posljednje mirno utočište, a na tom putu Majstor susreće Pilata , lika svoje knjige i oslobađa ga da bi se mogao pridružiti Ješui u vječnom dijalogu. Woland i družina nestaju i  na kraju ostaje samo Ivan , koji se nejasno sjeća događaja. Naravno, knjiga je puno više od toga i ovo je trebao biti sažetak najosnovnijih događanja.

Iako je knjiga bezvremena, ipak da bi ju se razumjelo treba poznavati povijest i situaciju u Rusiji i Moskvi tih godina. Svi ovi događaji su zapravo metafora odnosa koji su vladali državom pod Staljinovim režimom. Ogromna korupcija, koja je vladala na svim nivoima društva, primanja mita da bi se pogodovalo pojedincima u dobivanju stanova, denuncijacije širom zemlje, radi osobnog interesa ili straha itd. U samoj knjizi , birokrat nestaje uslijed bijela dana, ostavljajući svoje prazno odijelo da sijedi u njegovoj stolici da potpisuje raznorazne službene akte. Kad se vlasnik odijela poslije pojavi, samo potvrdi sve akte potpisane od strane svog odijela.Svi su toliko zapleteni i ukorijenjene vjere u službenu dokumentaciju da ljudi pokazuju putovnice običnom mačku kad ih ovaj to zatraži.Policija je naravno, isto žestoko ismijana, pogotovo kada pred kraj knjige pokušava naći hrpu racionalnih objašnjenja za sve iracionalne stvari koje su se u Moskvi dogodile tih dana. Mnoštvo crnih mačaka je privedeno širom grada, jer crni mačak koji je dio čitavog zapleta nije pronađen. Neke stvari ipak ne zahtijevaju nadnaravno objašnjenje, poput iznenadnog nestajanja ljudi, jer u to doba ljude redovno guta mrak po Moskvi. Svakodnevno , policija dolazi po ljude u njihove stanove i poziva ih na kratke obavještajne razgovore i ljudi se više nikad ne vraćaju. Woland shvaća da se ljudi u komunističkoj ideologiji, koja je obećavala emancipaciju, ipak nisu nimalo promjenili. I dalje su motivirani materijalnim dobrima, novcem i  gaženjem preko drugih. Oskudica je ljude učinila još kompetetivnijima i surovijima. No, pokraj svega toga još uvijek se nađu pojedinci koji znaju učiniti kako dobro djelo suosjećanja i kada Woland takve stvari registrira obavezno ih nagrađuje. Najveća satira je naravno, uperena kontra spisateljske i umjetničke zajednice, koja je i samom Bulgakovu nanijela toliko muke u stvarnom životu. Većina njih su licemjerni, pohlepni, neučinkoviti i pompozni. Dom Gribojedova je sjedište oragnizacije zvane – MASSOLIT- što znači masovna literatura, koja označava pisce koji su se povinovali režimu i ideologiji i koji stvaraju pravilnu književnost, za koju bivaju nagrađivani od države, ljetovanjima, stanovima i slično. Zgrada u svom sastavu ima i najbolji restoran u gradu, ali naravno, da bi jeli tamo morate posjedovati člansku knjižicu. Za posjedovanje iste presudna stvar , dakako nije talent, već služenje režimu. Slika stanja duha čitave nacije i onih koji bi trebali biti odgovorni za nju je dakle, katastrofalna. Čak u toj mjeri, da je sam đavolji bal, koji nam narator opisuje u knjizi daleko civiliziraniji i uljuđeniji događaj od bala u Gribojedovu. Woland je kao đavo, učinio sve što je mogao da donekle popravi situaciju, poslao je predsjednika Berlioza pod tramvaj, a zatim i spalio samu zgradu, ali eliminiranje pojedinaca ili spaljivanje sjedišta društva književnika, ne može ispraviti sve loše u Ruskoj književnosti.

Ideja da đavo ili vrag predstavlja ljudske mane i zloće, nije originalna u književnosti, dakako. No, Woland nije običan vrag, koji vodi žen i muškarce u iskušenja ne bi li pali i bili otfurani u njegovo kraljevstvo. Bliži je ideji vraga iz starog zavjeta, gdje je on  božji protivnik , pa čak na neki način i suradnik ili savjetnik, te iskušavajući ljude radi više u suradnji s Bogom negoli protiv njega. Sam uvod knjige nam donosi citat iz Goetheova Fausta, koji nam kazuje da je vrag onaj koji uvijek želi zlo , ali na kraju uvijek donosi dobro. Iako, mogli bi reći da Woland uopće i ne želi zlo, jer stalno kažnjava sebične, pohlepne, iskvarene, dok istovremeno nikog ne navodi na takvo ponašanje. To nam najbolje dočarava događaj sa kraja  knjig, kada ga susreće Levi Matej, znamo ga…poreznik iz novog zavjeta koji je u Majstorovoj knjizi zapravo, jedini Ješuin sljedbenik. Levi kaže, da ga šalje Ješua i da je pročitao Majstorovu knjigu i da želi da Woland povede Majstora i Margaritu sa sobom. Woland mu kaže da će učiniti tako ali istovremeno naziva Levija običnim glupanom jer još uvijek nalazi razlog za mržnju prema njemu i njegovom “zlu” i tada mu govori slijedeće:

                ” …već si učinio glupost i ja ću ti reći u čemu se ona sastoji – u tonu tvojih riječi. Ti si izgovorio svoje riječi kao da ne priznaješ sjene a također ni zla.Budi tako dobar i zamisli se nad pitanjem: što bi činilo tvoje dobro kad ne bi postojalo zlo, i kako bi izgledala Zemlja kad bi s nje nestale sjene ? Sjene nastaju od ljudi i predmeta. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene drveća i živih bića. Zar želiš orobiti cijelu zemaljsku kuglu i zbrisati s nje sve drveće i sve živo radi tvoje maštarije da uživaš u čistom svijetlu ? Ti si glup ” 

Dakle, gnostičko shvaćanje, gdje dobro i zlo ovise jedno o drugome. Imajući sve ovo u vidu, Wolanda teško možemo nazvati princom tame. Iako, radi neke đavolje pizdarije, njegova generalna funkcija u knjigi je pozitivna. Oličenje je mudrosti i mora se reći jedan vrlo vrlo impresivan vrag.

Samog Majstora upoznajemo kao slomljenog čovjeka, punog straha koji je izgubio vjeru u sebe i druge i koji je gotovo odbacio sebe kao umjetnika. Čovjek je to koji nema ni ime, on je jednostavno Majstor, pacijent iz sobe 118. Pokušao je on objaviti svoje djelo javnosti, ali tada je doživio najgore trenutke života. Bio je poptuno odbačen, javno osporen i uništen. Sanjao je ogromnu hobotnicu sa 10 krakova, koja ne treba biti previše pametan da se zaključi da predstavlja državni sistem. Margarita, njegova ljubav je neobično izvanredna žena. Žrtvuje se za njega, voli ga neizmjerno i osjeća ogromnu krivnju za njegov nestanak. Na kraju krajeva, prodala je dušu vragu da bi saznala je li još uvijek živ. Sve što ona želi je da se vrate stari dani sreće, kada su živjeli zajedno u njegovom stanu i kada je on pisao svoju knjigu. Woland im je to i vratio, no Ješua potom šalje Levija da zatraži za njih posljednje utočište, gdje će ostati zajedno, jer je njena ljubav odgovorna za Majstorovu rehabilitaciju.

Knjiga koju je Majstor pisao, koja opisuje događaje oko Ješue i Poncija Pilata je zapravo knjiga u knjizi. Sastoji se od 4 poglavlja, no ono što je interesantno, u nijednom poglavlju narator nije Majstor. Prvo poglavlje Berliozu i Ivanu kazuje Woland. Drugo poglavlje je ustvari, Ivanov san u ludnici, nakon susreta sa Majstorom. Treće i četvrto poglavlje čita Margarita. Ipak, na neki tajanstven način to jest Majstorova knjiga, što nam daju do znanja jasno i Woland i Ješua. Ta četiri poglavlja o Pilatu i Ješui su poput novog evanđelja. Bulgakov u njima koristi aramejska imena, umjesto onih udomaćenih u Rusiji. Ješua je u njegovoj verziji star 27 godina, a ne 33, siroče je koje ne zna tko su mu roditelji. Ima samo jednog učenika – sljedbenika. Oslobođen je svih biblijskih mesijanskih atributa. Nema čuda, krune od trnja, nema bezgrešnog začeća niti uskrsnuća. Priča se niti ne priča iz njegovog ugla, već iz Pilatovog, koji zapravo želi osloboditi ovog filozofa lutalicu, ali ga za jaja drže židovske glavešine i njegov car. U Majstorovom djelu nailazimo na očigledne paralele između vladavine Tiberija, rimskog cara i Josifa Staljina, sovjetskog vođe, iako se ovaj potonji, naravno nigdje ne spominje. Ješua pred Pilatom naprimjer kaže, da je svaka vlast uvijek vrsta nasilja nad narodom i proriče vrijeme kada tako neće biti. Kada dođe kraljevstvo nebesko, vlada neće biti potrebna. Ljudi će biti slobodni.

Za kraj, mogu ponoviti još jednom što rekoh na početku: da me neko priupita što je glavna tema ove knjige, rekao bih hrabro – tema je puno toga, dosta je kompleksno za objasniti. :D. No na daljni pritisak mogao bih reći da ovo ipak jest knjiga o važnosti a možda i nužnosti duhovnosg i duhovnosti u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi samtraju da Bog ne postoji i da je to prigodna besmislica, sam Woland je izuzetno iznenađen da je toliko puno ateista u Moskvi. Kaže on: ako nema Boga, ko onda upravlja našim životima ? Ko upravlja svijetom ? Ivan mu odgovara: čovjek upravlja sam sobom, no čitavi ostatak knjige izražava problem sa ovakvim stavom. Ljudska bića su smrtna, ona su iznenadno smrtna, nesposobna za garantirati sebi čak ni idući dan na Zemlji. U Moskvi reprezent duhovnog je Woland, u Jeruzalemu Ješua. U Moskvi svi negiraju religiozno i duhovno, međutim oni koji ipak budu suočeni sa tim pojavama, završavaju u mentalnim ustanovama. Ljudi mogu negirati duhovnost, ali snaga duhovnog je potpuno stvarna. Kada Pilat pita Kajfu – zašto ovaj Ješua baš mora umrijeti, što je toliko loše napravio ?  ovaj mu odgovara: ništa od ovog ne bi bilo neophodno da ovdje imamo posla sa običnim kriminalcem. Ono što Ješuu čini tako opasnim je to što on barata sa duhovnim i religijskim stvarima, stvarima koje su iznad sekularne države. Na kraju knjige, duhovno ipak pobjeđuje, Majstor i Margarita okruženi mjesecom i zvijezdama odlaze na svoje posljednje utočište. No, nema tu kršćanskog svjetonazora. Bulgakov je Isusa oslobodio svojih Mesijanskih značajki, napravivši ga duhovnim ljudskim bićem. Poanta nije Isusova Božanstvenost, već ljudskost. U Jeruzalemu jedan čovjek žrtvuje sebe za ideal i to saznajemo iz Pilatovg kuta, koji je osudio njegovo vizionarstvo a onda provodi vječnost lupajući se u glavu zbog te presude i zato što je skužio da je kukavičluk najveći grijeh.

Dakako, ponavljam ovo je jedan vrlo štur i sumnjiv sažetak ovako velikog djela i pozivam sve koji ga nisu pročitali da to učine, jer knjiga nudi toliko toga lijepog i zanimljivog , da vam ništa od ovoga što ste ovdje pročitali ne može umanjiti radost čitanja. Između ostalog, naletjet ćete i na ovu rečenicu, koju toliko voli i moj prijatelj Magičar ( https://pustopoljina.net/ ):

                      U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.

 

 

 

 

Vode li napredak i prosvijetiteljstvo neizbježno u fašizam ?

Ustvari , pravi je naslov trebao biti ” Vode li napredak i prosvijetiteljstvo uvijek neizbježno u neku vrstu fašizma ? “. ali bi bio još duži od postojećeg i samim time malo predugačak ,a nisam siguran je li i sto posto suvisao. Ma dobro, naslov mora biti malo zvučan i onako provokativan, to sam naučio čitajući blogove i kolumne. Zašto baš ova tema ? Nema nekog presudnog razloga, samo taj što sam u zadnje vrijeme malo čitao o tome, a evo svjestan sam da ako želim imati blog , da bi svakako povremeno bilo dobro nešto napisati i okačiti na njega.

Ako je sav bitak ili sve što nas okružuje i što jest, materijalan , onda je svijest nešto potpuno drugačije, potpuno nenalik na bilo što u univerzumu. To nam dakako kazuje Jean Paul Sartre. Svijest je onda po tom; ne biće, ne stvar, ustvari ništa opipljivo. Zvuči malo negativno , ali upravo ta negativnost daje svijesti slobodu potpuno jedinstvenu u stvarnom svijetu. Zaključak je: mi, ljudska bića smo apsolutno slobodni. Ništa ne može determinirati naš stav ili našu svijest , osim našeg stava i naše svijesti. Čovjek je potpuno slobodno biće . Pod uvjetom naravno, da je autentičan. Naravno, većina ljudi ,ipak nije slobodna i živi neautentičnim životima, oslanjajući se i prepuštajući se vodstvu drugih ljudi i pojava. Za Sartrea, dakle i Bog koji za njega niti ne postoji, i priroda su potpuno irelevantni u čovjekovim odlukama, a upravo zbog pomenute svijesti. Dakle, niti Bog niti priroda niti društvo nam ne mogu reći kako trebamo živjeti, to moramo sami odlučiti i birati. Mi smo ekstremno slobodni.

Sad kad malo bolje pročitamo ovo i promislimo, dolazimo do zaključka da je ta sloboda zapravo zastrašujuća i da većina ljudi bježi od te slobode. Bježimo u ono što Sartre naziva “mauvaise foi” ili u lošem prijevodu – loša vjera. Lošu vjeru ipak možemo jednostavno definirati – to je laganje samoga sebe. U lošoj vjeri ja lažem samoga sebe da je moja svijest vezana za nešto fiksno i materijalno. Nešto što ne omogućuje slobodu izbora i obično mi daje puno alibija za izbjegavanje odgovornosti. Jer , ako sam apsolutno slobodan , onda sam i apsolutno odgovoran. To je naličje slobode. Nikad ne mogu reći da sam učinio nešto jer je to uobičajeno u društvu, jer to svi rade, jer se to tako tradicionalno radi , jer su me tako učili roditelji, institucije , kultura  itd. Samostvarenje je moguće samo kroz akciju, djela – engagement. Engagement otkriva naše ja, tko smo ustvari. Za Sartrea i francuske egzistencijaliste drugi svjetski rat i okupacija Francuske je bila upravo idealna prilika za dokazivanje svoje teorije. Čovjek je bio slobodan birati :  trpjeti i ne raditi ništa , surađivati s okupatorom ili boriti se i pružati otpor.” Nikada nismo bili tako slobodni, kao za vrijeme okupacije ” – rekao je. S tim da treba imati na umu da je pružanje optora često znalo izazvati pogubne kontraefekte u njemačkim odmazdama nad nevinim civilima. Tako znači da. nema pravilnog odgovora na pitanje- pružati otpor ili kolaborirati , radi se o duboko egzistencijalnom intimnom pitanju i niko vam u tome nije mogao poslužiti kao vodilja, niti društvo, niti religija, niti filozofija niti priroda. Sami ste morali odlučiti šta je ispravno za uraditi.

E sad , kakve veze ova Sartreova filozofija ima sa naslovom. Naravno, za prosvjetljenje , mjenjanje paradigme i napredak nam je potrebna upravo svijest i sloboda donošenja zaključaka suprotnih od postojećih , uvriježenih regula. Kako ipak sve te naizgled pozitivne stvari mogu voditi u regresiju, kazuju nam ljudi koji su pripadali takozvanoj “Frankfurtskoj školi” , koji su razvili svoj unikatan način društvene kritike. Njihovi uzori su bili Hegel , Marx i Freud, što može biti i malo čudno, jer će mnogi reći da marksizam i Freud i nemaju puno zajedničkog. Valja spomenuti neke najistaknutije mislioce iz ove škole, a to su svakako bili: Theodor Adorno , Max Horkheimer i Herbert Marcuse. Ono što su frakfurtaši uradili jest to, da su spojili psihonalizu sa svojim zapadnjačkim neomarksizmom. Zapadnjački marksizam je pokušavao napraviti odmak od lenjinističko staljinističke idoelogije i totalitarizma i biti kompatibilan sa zapadnim individualizmom , iako ne i s kapitalizmom. Kad je Hitler došao na vlast 1933-e , svi su bili primorani napustiti Njemačku. U egzilu su Adorno i Horkheimer radili na ” Dijalektiki prosvijetiteljstva” , duboko pesimističnom odgovoru na po njima najfundamentalnije pitanje – Kako  je moguće da na vrhuncu europske civilizacije, u momentu dvadesetog stoljeća kada imamo najsofisticiraniji oblik društva sa mnogim demokracijama , sa brigom za pojedinca i njegova prava , da se upravo u tom momentu europska civilizacija okreće u najgori barbarizam , nikad prije doživljen ?  Kako  je moguće da na vrhuncu civilizacije i racionalne misli i znanstvenog pristupa dolazi do najiracionalnijeg barbarizma u povijesti ? Kako su se antisemitizam i holokaust mogli dogoditi upravo u srcu Europe ?

Prokužili su da još od Homerovog vremena , odvajanje ega , odnosno aristokracije , od tijela  iliti robova i žena i ostatka prirode jest bio način prosvjetiteljstva. Drugim riječima, progres, koliko god bio dobar i poželjan, uvijek donosi  separaciju racionalnog ega onih na vlasti i u moći , od emocija i  “tijela” , odnosno onih drugih. Ego individue koja traži moć , pripadnika aristokracije, kapitalističke buržoazije itd , se mora odvojiti , odnosno razlikovati sebe od nižih klasa, mora reći ” ja nisam kao oni”. Kako to urade ? Koristeći Freudov koncept ovako su to objasnili – moraju suzbiti u sebi njihove tjelesne nagone i impulse i sve ono što im je zajedničko s bogcima iz nižih staleža , a u što obično ulaze i žene, sve druge rase i slično. Pripadnik višeg staleža mora misliti ” ja sam jedini kontoliram sebe i svoj život, moj ego i moja svijest su gospodari moga tijela, što  nije slučaj sa tim užasnim ljudima kojima vladamo”. Ali , moderna znanstvena racionalnost , počevši od 18.stoljeća ,  je usmjeravala taj racionalni ego , oslobađajući ga konkretnih vrijednosti, sentimentalnih vezivanja i religijske metafizike, ostavljajući samo vrhovno nadmoćan , instrumentalno racionalan centar moći, čija samosvijest cvijeta kroz razdvajanje i razlikovanje od drugoga i drugih. Tako da, Adorno i Horkhemier tvrde, da smo ostavljeni egu koji je sposoban učiniti sve, a istovremeno ne vjeruje u ništa. Ovdje ćete primjetiti da ovi marksisti zvuče dosta poput nekih konzervativaca, da ne kažem religioznih ljudi, no ono što žele reći je – moderni svijet se bazira na razumu i racionalnosti, znanstvenom pristupu, uvjerenju da je svaki pojedinac racionalna individua sa demokratskim pravima , ali što više baziramo društveni poredak na samom razumu , više otkrivamo da razum sam nema ništa substancijalno reći o moralu. Ilustracija toga što govore je za njih, filozofska pornografija Marquisea de Sadea. Što više moderna znanstvena svijest postaje sofisticirana , više vjeruje u ništa. A ne vjerovanje u ništa vas dovodi do zaključka da je iskorištavanje drugih ljudskih bića kao objekata za zadovoljavanje bilo koje vrste potreba i želja, u redu. Tragičan zakjlučak svega ovoga je da prosvijeteljeni pojedinac , koji je ušao u novo doba, gdje se riješio praznovjerja i zatucanosti , i treba da donosi prosvjetljenog vođu koji će donijeti individualne slobode i jednakost i misao da će sloboda i moć ići ruku pod ruku , se zapravo pretvara u fašistu, sposobnog za svaki akt podčinjavanja drugih.

Zaključak je : ima nešto u prosvjetiteljskoj misli , počevši od 18.stoljeća, da je samorazarajuće. Nešto što neizbježno vuče u fašizam. Ovaj pesimističan zaključak su Adorno I Horkheimer izvukli , čak kao umjereni fanovi prosvjetiteljstva i napredka. Pa što onda reći ?  Koju poruku poslati ?

 

 

 

 

Jesam li proizvod medija ?

Nedavno sam baš na fejsu zapazio zanimljiv komentar od jednog mog fejs prijatelja. Nakon što mu je neko u komentaru spočitnuo da ne dopušta sukob mišljenja na svom postu, njegov odgovor je bio ” ne mogu imati sukob mišljenja sa nekim tko nema svog mišljenja”. Pri tom se to “neki” odnosilo na sljedbenike religije. I dok bi mu donekle naravno mogao dati za pravo, jer doista se u vjerskom životu, puno toga odnosi na indoktrinaciju i ne previše razmišljanja svojom glavom, postavljam si i drugo pitanje : a odakle je i putem koga ili čega i taj moj fejs frend, ateist i sljedbenik znanosti i racionalnog pristupa, stvorio ” svoje” mišljenje i svoj životni stav ? Pošto nitko od nas doma nema ni mini laboratorije , ni opservatorije, niti je obučen  a većina niti kapacitirani da bi sami potvrđivali sve znanstvene i civilizacijske norme i zakone u koje smo uvjereni, ipak smo osuđeni na određene autoritete kojima vjerujemo. Sva ta uvjerenja i znanja usvajamo ponajprije putem raznih medija. Nesumnjivo da je svako “naše” mišljenje, koje izgrađujemo tijekom života, kreirano ili sukreirano putem neke vrste medijske i ine indoktrinacije. To nas naravno uopće ne spriječava da zbog obrane tog istog ” svog ” mišljenja, ulazimo u prepirke, žučne pa i degutantno uvredljive rasprave i svađe po svekolikom internetu.

Pa šta je onda ustvari suština tih medija, i šta se sve u medijima promjenilo u ovih skoro stoljeće postojanja. Pojma nemam naravno. Tu mislim na suštinu, ali ajmo probati malo secirati to pa možda i dođemo do nekog zaključka. Sa internetom smo svakako ušli u jednu potpuno novu eru i svijet se sigurno može podijeliti na svijet , prije i poslije interneta. Danas sa sigurnošću možemo reći da živimo u svijetu medijskih slika. Polovina stanovništva danas je prisutna na fejsbuku ili nekim drugim društvenim mrežama, skoro svaki stanovnik planete ima jedan mobitel. Mediji definitivno porobljavaju slobodno vrijeme čovjeka i to je tako bez nekog a priori negativnog prizvuka. Međutim, ako okupiraju u potpunosti naše slobodno vrijeme , onda je jasno da okupiraju i našu svijest, odnosno naše mišljenje. Djeca se već od najranije dobi navikavaju na tablete, laptope i smartphonove i naravno upravo na taj način provode većinu svog odrastanja, što je potpuno drugačije od moje generacije  a da ne govorim od onih još starijih, koji smo se ipak igrali “uživo ” sa loptama, klikerima ili lutkama. Mozak te djece  i mozak ove današnje sasvim sigurno nisu isti , odnosno ne razvijaju se na isti način. Ne dolaze do određenih spoznaja na isti način.Bez obzira na konotacije toga i što to ustvari znači, to je nešto što moramo uzeti kao činjenicu.

Nadalje, imamo uvijek to sveprisutno mišljenje da su mediji zapravo moć ili produžena ruka moći. Tu htio ne htio prvenstveno moram spomenuti Ameriku jer nikako ne možemo pobjeći od činjenice da se radi o svjetskom lideru i neprikosnovenoj i jedinoj preostaloj supersili. Gdje se krije moć Amerike ? Ne bih rekao da je njezina moć u raketama i naoružanju , već u tome što ona nameće pojmove svijetu. Upravljati svijetom znači upravljati pojmovima. Kako ćete upravljati pojmovima nego putem medija. Mediji ipak kreiraju našu stvarnost i to možemo utvrditi i bez da citiramo Baudrillarda i ulazimo u neke duboke analize. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno jer je čak i Nietzsche još u 19.stoljeću kritizirao bilo kakvu “neokaljanu percepciju” , gdje govori da je svako viđenje uvijek opterećeno određenim intepretacijama. On je svoju kritiku usmjeravao prije svega na mišljenje, a ne osjetilnost kao izvor privida. Naravno da nitko objektivan ne može preći preko nekih nedvojbeno pozitvnih uloga medija u povijesti, prije svega estetskih, jer su služili izoštravanju naših čula i otvaranju nekih novih vidika.

” Medijski privid realnosti, koji proizvode jeftine sapunice ili sitcomi, na primjer, nije realističan iz razloga što reproducira realnost, već zbog toga što proizvodi – dominantan osjećaj realnosti – ”  John Fiske

Kada se dominantan osjećaj realnosti, koji je putem tih serija stvoren kod gledatelja bolje prouči dolazi se do zaključka da je to ipak samo privid realnosti ili lažna realnost. Tu se simulira stvarnost koja kao takva uoće ne postoji. Takva stvarnost je samo produkt , da li interesnih grupa , da li ideologija  ili tržišta, a u svrhu postizanja nekih ciljeva. Dakle, ta kreirana stvarnost u čovjeku, konzumentu tih serija budi osjećaj neke poznatosti , neke prijemčivosti i prepoznatljivosti, koji onda uzima kao fakt. Isto je i sa folk, odnosno turbo folk muzikom kod nas na balkanu. Ti stihovi se najčešće opisuju kao ” to “, kao prava stvar, kao realni i izašli iz stvarnog života, s kojima se kao svi možemo poistovjetiti, a to je i uvijek argument konzumenata te muzike u raspravama, zašto je ta muzika tako slušana i zašto je po njima bolja od nekakvih sumnjivih art i urbanih formi, koje kao nisu dovoljno razumljive niti narodske, premda su vrlo često, upravo oni potpuno nevjerovatni, ne bliski svakodnevnom našem pretežito dosadnom životu i stvaraju dojam o balkanu, kao o kutku svijeta gdje se samo lumpuje, luduje, bludniči ili tuguje, razbija čaše i reže vene. Dakle, opet kreacija stvarnosti koja se u ljudskom mozgu putem jakog i melodičnog medijskog žanra urezuje kao činjenična. Rekao bih da mediji nedvojbeno u čovjeku proizvode potrebu za takvom realnošću, koju onda mi uzimamo kao zdravo za gotovo. Samim time, sve to utječe na naše ponašanje. Takvi medijski sadržaji tada postaju dio naše stvarnosti, možemo predviđati i anticipirati sljedeća dešavanja u njima, možemo ih parodirati, oni postaju tema naših svakodnevnih razgovora.

Od nekih početnih tumačenja medija, po kojima su oni bili zaduženi za informiranje, obrazovanje i zabavu, došli smo do ovih današnjih vremena gdje oni služe samo za propagandu i zabavu. U Sjedinjenim Državama ima oko 9000 radio stanica, 1000 TV programa, 1700 dnevnih novina, 11 700 magazina, 7 velikh filmskih studija, sve u svemu oko 25 000 raznih medija. To nam stvara sliku neke bogate demokracije i raznosvrsnosti informiranja i kreiranja javnog mnijenja, jer u glavi imamo sliku o 25 000 vlasnika. Međutim, istina je da je početkom ovog stoljeća bilo oko pedesetak vlasnika, a danas govorimo o osam vlasnika. Kada govorimo o o ovih 11 700 magazina govorimo o  tri korporacije koji su vlasnici svega toga. Kada se tome doda da je mjerilo svega  danas isključivo novac i da je on na pijedestalu vrijednosti tih medija, teško je govoriti o demokratičnom, objektivnom izvještavanju i teško je govoriti o kvalitetnom programu i kvalitetnom kreiranju mišljenja ljudi putem tih istih medija. Primjera takvih “objektivnih” izvještavanja od strane zapadnih medija je toliko da ih je teško nabrojati, od Iraka pa do ovih posljednjih sukoba u Siriji, prikazivanja žene sa djecom kako bježi iz navodno bombardiranog i razrušenog Alepa, gdje ljudi koji gleaju taj isti trg sa svojih prozora i ne vide ništa od toga, ne znaju zapravo kome da vjeruju, vijestima ili svojim očima, jer tog trenutka nije bilo nikakvih bombardiranja. Moć medija je dakle tolika danas, da bez problema naprave događaj koji se uopće nije desio. Ako su čak i ljudi koji žive tamo u dilemi, kakve mi tek imamo šanse tisućama kilometara daleko da ne povjerujemo u valjanost toga i ne kreiramo svoje mišljenje shodno tomu. Mediji su definitivno izgubili javni interes i postali su poligon utjecajnih sfera , a cilj je svakako utjecanje na svijest.

” Kako je danas zavladala kultura spektakla, intelektualci u njoj nemaju šanse. Zato nije čudo da se povlače iz javnih medija, a to mjesto zauzimaju takozvani – intelektualci sveznalice- kojima nije stalo do nekih vrednosti i principa, već su puki prodavači samih sebe i egzibicionisti ”        Mario Vargas Llosa

Cirkusa i komedijaša je oduvijek bilo , zna se, ali im prije nije pridavan ovoliki društveni značaj. Živimo u vremenu u kojem je zabavljanje visoko društveno cjenjena aktivnost , koja je i medijski prevladavajuća. Danas se od svega očekuje da prije svega bude zabavno. Kada se kaže da se , recimo, od znanosti očekuje da bude zabavna, ne misli se na širenje vidika , već se misli da se ona konzumira u nekoj laganoj formi. Otuda, vjerujem, i toliko fanova znanosti , prosvjećenosti i “znanstvenog diskursa” po društvenim mrežama i forumima, koji su pri tom vrlo nepokolebljivi , čvrsti i po oponente neugodni u ” svojim” stavovima. Društvene mreže i forumi su nekakvo Narcisovo ogledalo, u kojem se svi trudimo biti ljepši i pametniji nego što jesmo, a taj medij nam to i omogućuje. Uz pomoć nenadmašnih Googlea i Wikipedije. Mediji su šminka stvarnosti. Seks, slava, posjedovanje , sport je ono što je na vrhu vrednosnog sustava. Stvoreno je potrošačko društvo.  Kompanije su osvojile medijski prostor , kompanijama je jedini cilj zarada. Njima treba prodaja, između ostalog i prodaja svijesti i mišljenja. Isto tako, što je veća kriza, veći je i utjecaj medija. Radi se o hegemoniji , kulturnoj ili nekulturnoj, a hegemonija je puno lukaviji oblik vladanja nad masama od nasilnih totalitarizama, jer hegemonija uvijek traži pristanak onog koji treba biti žrtva manipulacije, odnosno vladavine. Ljudi su žrtvovali slobodu za sigurnost i demokraciju. Koju nikada neće imati.

Ako se kaže da su političari i vlast koju neki narod ima slika tog naroda i ono što on zaslužuje , onda svakako možemo reći da su ljudi i elite koje zauzimaju neki medijski prostor , upravo oni koje taj narod podržava i slika tog naroda i preko toga znamo o kakvom je društvu riječ. Onda ovaj naš balkanski region nažalost moramo cijeniti najprije po najgledanijem programu, a to su rijaliti šouovi. Kakva je onda ta poželjna slika medijske osobe ili personalitija ovih prostora ?. Nekom psihopatološkom analizom onoga što se traži , dolazimo do egzaltirane subjektivnosti. Biti opažen, to je današnji imperativ. Znači kontra onog uobičajenog mišljenja o potiskivanoj subjetivnosti i utapanja u masu, radi se o kreiranju nekog novog oblika subjektivnosti , neke lažne subjektivnosti. Dakle, traži se egzibicionist, koji se zna eksponirati i kroz to zadobija velike simpatije u masama. Čini javno sve one stvari, koje se u “običnom” životu drže prljavima i niskima i uglavnom izazivaju prezir i ogovaranje, dok ovdje na velikom ekranu izazivaju simpatije i idolopoklonstvo. Gutači programa Big Brothera, taj show uglavnom doživljavaju kao igru, kao nešto spontano i prirodno. Iako, iza toga stoji jedna ogromna produkcija, potpuna kontrola sa scenaristima i režiserima, sa psiholozima profesionalcima, koji su prije početka napravili potpune psihološke profile svih osoba učesnika, čiji je prethodni privatni život ispitan do dna i na taj način se s njima manipulira na sve zamislive načine, a u ime rejtinga. Radi se o običnoj industriji.

Zadnji primjer koji ukazuje na stanje i kvalitet medija je aktualna predsjednička kampanja u SAD-u.  Kandidat Trump je potrošio uvjerljivo najmanje novca u svojoj kampanji, a rezultati kampanje su trenutno itekako dobri.  Njegove često brutalne izjave, koje vređaju i žene i manjine i političke protivnike i njegova konfliktna retorika mu donose situaciju u kojoj mu ne treba dodatan trošak za reklamiranje, jer ga svi mediji rado preuzimaju. Takve stvari uvijek podižu gledanost.

Dobro došli, gospodine Chance

Vjerujem  da je većina ljudi pogledala film ” Being There” ( 1979 ) redatelja Hala Ashbyja, u nas prevedenog upravo kao naslov mog posta, a oni koji to nisu …a eto preporučam da odvoje malo vremena, i to učine. Pošto se ne radi ni o trileru, ni o krimiću,  da bi se upoznavanjem sa sadržajem filma izgubio bilo kakav motiv za njegovo gledanje, prepričat ću ukratko radnju. Mentalno zaostali vrtlar Chance proveo je čitav svoj život u Washingtonu, i to u kući nekakvog starca ( nikad nije izašao iz dvorišta u vanjski svijet ). Kada starac umre i predstavnici neke odvjetničke kuće, ne nalazeći Chancea nigdje u papirima i evidencijama, upoznaju ga s tim da mora što prije iseliti, Chance odlazi u grad , sa nikakvim saznanjem o svijetu oko sebe, osim onoga što je vidio na TV-u. Nakon što ga lutajući ulicama, bubne limuzina i lagano mu ozlijedi nogu, završi kao gost u vili žene Eve i njenog starijeg bogatog  i utjecajnog muža, biznismena Bena, koji je teško bolestan. Slučajnom misinterpretacijom njegovog imena, sad postaje Chauncey Gardener. Daljnim misintepretacijama njegovih priprostih i jednostavnih odgovora o vrtlarenju, od strane Bena shvaćenih kao dubokih sa skrivenim značenjem, Chauncey postaje blizak i povjerljiv Benov prijatelj, te ga prati i na sastancima s predsjednikom Sjedinjenih Država ( inače dobrim Benovim prijateljem), gdje čak i i samog predsjednika zaintrigira sa svojim, barem za sve oko njega dvosmislenim mudrim odgovorima. Nakon što ga predsjednik citira u svom govoru o ekonomiji na nacionalnoj televiziji, “misteriozni” Chauncey je lansiran među medijske zvijezde i biva gostom na TV showu, a nude mu čak i da napiše knjigu ( iako je Chance ustvari nepismen ). Nije teško pogoditi da tada romantično privuče i Eve.

 

Šta je kod vrtlara Chancea za početak najvažnije istaći – svakako da se radi o potpuno samo – nesvjesnoj osobi, koja je cijeli život provela gledajući televiziju. On ne pozna koncept realnosti izvan svoje kuće i vrta. Ono što prije svega omogućilo razvoj gore opisani razvoj događaja, nakon njegovog prislinog napuštanja kuće i pokrenulo taj čitavi mehanizam obmane i zabune, jest njegov vrlo istančan i decentan način odjevanja ( nosio je starčeva najbolja odijela ) i engleski naglasak. Rekao bih da je  “Being there” film koji nas tjera da preispitamo prirodu stvarnosti kakvu poznajemo. Dakle, nešto čime sam se na ovom blogu već bavio( Borges). Film nas baca u razmišljanje o načinu na koji interpretiramo svijet oko sebe. Svijet oko sebe tumačimo i dekodiramo pomoću simbola, znači pomoću alata koji smo sami izmislili. Najosnovniji od tih alata je sigurno jezik., odnosno riječi. Svaka kultura dijeli konsenzus oko svog jezika i značenja pojedinih riječi, putem kojih, slažući ih određenim redom stvaramo značenje. Znači u biti : mi stvaramo svoju realnost . ( To je svakako nešto što će se svidjeti mom prijatelju Magičaru ). Taj proces se ne odvija samo kroz te društvene situacije, već naravno i kroz pričanje sa samim sobom, što ustvari znači misliti. Prema tome, imamo situaciju u kojoj su  jednostavni simboli ili riječi jednog kako bi englezi rekli “simple minded” čovjeka, shvaćene kao skrivene mudrosti jednog uglađenog i inteligentog gospodina. Znači , sam imidž ili izvanjska slika gospodina Chancea je kriva, da ga ljudi pogrešno protumače, odnosno stvore neku svoju projekciju gospodina Chancea, koju onda uzimaju za realnost. I onda se ta ” realnost ” širi dalje na sve veći broj ljudi. Jer zašto ljudi prihvačaju Chancea za mudraca i relevantnu osobu ? Zato što drugi pričaju kako je sjajan i prema tome mora biti istina. Poptuna opća konstrukcija lažne stvarnosti.

No, pred sam kraj filma dolazi do najupečatljivije scene i svakako one koja izaziva spektar najširih i najrazličitijih tumačenja. Dok traje predsjednikov pogrebni govor za Bena, pratimo Chancea kako luta kroz obližnji šumarak i u jednom trenutku dolazi do manjeg jezera i na iznenađenje počinje hodati po njemu. Iako se u svakom gledatelju sigurno, isti moment javi pomisao da se radi o vrlo plitkoj bari, Chance nas ubrzo potpuno razuvjeri gurajući svoj dugački kišobran u vodu.

 

Dakle, s čim sad tu imamo posla ? Da li je Chance zapravo Isus Krist ? ili je on nešto poput popularne ptice trkačice iz crtića, koja prkosi zakonima gravitacije i ne pada na glavu sve dok ne skuži situaciju u kojoj se nalazi. Naravno, mnogi koji su skloni racionalizaciji svega će odmah dati neka svoja dovitljiva rješenja, kao što su: da se vjerovatno radi o nasutom jezeru, da je voda zapravo plitka i da je ispod nekakav sprud …ali mislim da je to sasvim pogrešno, jer redatelj nam daje jasnu sliku i jedino o čemu možemo raspravljati je njezino značenje a nikako njeno objašnjavanje. Ja bi svakako išao na onu opciju s pticom trkačicom. Vjerujem da se radi o razlici između Chanceovih stvarnih mogućnosti i njegove osobne percepcije, koja – pošto je nesvjesna kakva jest – omogućava mu da zapravo transcendira, odnosno zanemari svoja ograničenja. Nešto poput onog vica  kada nestanu šine sa pruge u blizini nekog romskog naselja i policija upita skupljače starog željeza : “gdje su šine ?” – a ovi odgovaraju: “a sigurno odnijela djeca” …- “kakva po bogu djeca, pa teške su petsto kila”… – “pa šta djeca znaju šta je petsto kila”… Njegova odluka da hoda preko vode je toliko čista, samouvjerena i ignorantna, da i sama priroda napušta svoje zakone i dopušta mu da radi po svojoj volji.

Implikacije i poruke ovoga filma su možda i malo neugodne. Pošto  Chanceovo ponašanje i njegov um ne mogu a da me ne podsjete na priču o kompjuterima i ljudima, odnosno problemu svijesti ( komandir Data i slično),  jer Chanceov mozak u suštini radi poput neke staromodnije verzije artificijelne inteligencije ( sve što on zna je ono što mu je potrebno za njegovu dnevnu rutinu : gdje mu je soba i kupaonica i kako uređivati vrt ), nameće se pitanje da li smo svi mi ništa do pametnije verzije Chancea vrtlara ?  Da smo učeni od najranijeg doba da automatski reagiramo i odgovaramo na zadane riječi i koncepte. Da nikad zapravo i ne mislimo previše svojom glavom o sebi i stvarnosti, već smo zadovoljni da ponavljamo sve ono što smo vidjeli od drugih i što funkcionira za sve ostale u pojedinim situacijama.

Posljednja rečenica u filmu je ” Life is a state of mind ( Život je stanje uma ) “. Dakle , nijedan kompjuter ipak nikad neće biti živ. Međutim, do nivoa do kojeg smo ograničeni našim sopstvenim programiranjem, nećemo ni mi. Pitanje nije hoće li ikada neki kompjuter razmišljati poput čovjeka, već hoćemo li mi sebe osloboditi razmišljanja poput kompjutera.

Što sve novac ne bi smio kupiti

Gubeći dane po bespućima interneta, u potrazi za svim i svačim što ne znam ( a radi se o nemjerljivoj količini neznanja) a što je imalo interesantno mojoj ograničenoj mogućnosti shvaćanja , a što opet ima nekakve veze s ovom interesantnom ekonomsko – socijalnom situacijom u svijetu ( kažem interesantnoj po onoj staroj kletvi”dabogda živio u interesantnim vremenima” – a evo mi bogami živimo) koja me kao i svakog kopka već neko vrijeme,  a kopka me ponajviše naravno iz mojih privatnih ekonomskih razloga jer naravno osjećam nešto potpuno neoriginalno, poglavito na ovim našim prostorima a to je nedostatak novca , a kao što Woody Allen reče : novac je važan ako ništa , a ono barem iz financijskih razloga, a kopka me naravno i iz razloga što sam konzument internetskih, ali i inih medijskih špekulacija, teorija, studija koje nam o društvenoj situaciji i sistemu u kojem živimo nude raznorazni mislioci i teoretičari svega ovoga što se dešava, dešavalo se i dešavat će se oko nas, naletio sam na jedno ime , jednog američkog teoretičara imenom Michael Walzer  rođenog 1935-e. Nekako umoran od svih ipak tendecioznih teorija , što na lijevu što na desnu stranu, što pro neoliberalnih što anti neoliberalnih , pro i anti kapitalističkih učini mi se zanimljivim što ovaj gospodin ima reći o potencijalno poštenijem društvu .

Naravno da nisam čitao sve detaljno što je čovjek napisao ( ali sam zato čitao vrlo površno ) jer nisam kvalificiran za takve stvari , ali sam uspio pohvatati neke njegove misli o poštenijoj distribuciji dobara i kompleksnoj jednakosti kako ju je on nazivao.Osnovni problem nepravednog društva po njemu nije razlika u bogatstvu , već u onome što novac može kupiti. Njegov argument je sljedeći : pravedna distribucija dobara što god to bilo; novca, bazena, fakultetskog školovanja, pristupa zdravstvenim uslugama, političke moći obično ovisi o značenju te robe. Što ona znači određenom čovjeku u određenoj kulturi. Ne možemo distribuirati sve na isti način. Pravedna raspodjela hrane, bazena u dvorištu ili političke moći zavisi od toga što ta pojedina stvar znači ili kakvu važnost ima u pojedinom društvu. Ne možemo sve vrste dobara jednostavno nazvati općim dobrom i distribuirati ih monolitno jer vrijede različita pravila za različita dobra. Sam Walzer je bio ljevičar ali je došao do zaključka da striktna i propisana jednakost nema smisla. Problem striktne jednakosti nije da ona zahtjeva da baš iste količine novca budu dodjeljene svakoj pojedinačnoj osobi , već što tretira sve aspekte ljudskog života i djelovanja na isti način. Potpuno je legitimno tvrditi da nešto treba biti raspodjeljeno  jednako a nešto i ne. Postoje razna mjerila po kojima možemo dobra raspodjeliti u nekoj zajednici: jednakost. zasluga, potreba, vrlina itd. Na osnovu kojeg od ovih kriterija bi svi prihodi i dobra trebali biti raspodjeljeni ? Većina amerikanaca će reći – nijednom od navedenih, ali ne i Walzer koji će odgovoriti -po svima navedenim. Pitanje nije kako izjednačiti ili makar približno uskladiti primanja i prihode, već kako tu ekonomsku nejednakost učiniti neškodljivom. Kako odlučiti koja dobra trebaju potpadati pod princip pravedne raspodjele ? Walzer na to daje samo jedan odgovor : mora postojati društveno prihvaćeno značenje te robe, usluge ili dobra.

Značenje nekog dobra je njegova uloga u kulturi neke zajednice i važnosti za svakog pojedinca. On ne tvrdi da to znači da je sve što društvo odluči da je pošteno , uistinu i pošteno, jer se u svakom trenutku društvo ili ekonomija mogu involvirati u načine koji  nisu lojalni shvaćanju značenja pojedine robe u kulturi neke zajednice.Što je onda zapravo loše u ekonomskoj nejednakosti ?  Za Walzera je to dominacija jedne robe (dobra) nad drugom ili tiranija jedne robe nad svim ostalima. Dominacija se očituje tako što posjedovanje jedne vrste robe ili dobra sprečava kulurološki uvjetovanu pravednu raspodjelu drugog.

“No social good x should be distributed to men and women who possess some other good y merely because they possess y and without regard to the meaning of x.”

Problem sa financijskom nejednakošću nije taj što neki ljudi imaju toliko puno novaca a neki ga imaju toliko malo, već što se sve novcem može kupiti. To je ono kad vam izdašan bankovni račun ne omogućuje samo posjedovanje najbjesnijijh novih modela automobila , već vam pruža i političku moć, bolje i brže zdravstvene usluge, bolju zakonsko – pravnu zaštitu, bolje obrazovanje za vašu djecu itd. Uvijek je postojala i uvijek će postojati nejednakost u raspodjeli svakakvih vrsta robe, pitanje je samo – kada je ta nejednakost loša. Loša je kad posjedovanje jedne robe invadira polje i sferu drugog dobra, kršeći društvenu i kulturnu pretpostavku pravedne raspodjele te druge robe. Loše je kad činjenica koliko novca posjedujete ili boljeg položaja u lokalnoj crkvenoj zajednici ili  vašeg nivoa obrazovanja odlučuje hoće li recimo, školski tim vašeg djeteta dobiti utakmicu.Kad je recimo, u americi uveden zakon o regrutaciji ili mobiliziranju u redove vojske u prošlim stoljećima, bilo je moguće da unovačeni regrut plati zamjenu , odnosno da se oslobodi obveze plaćanjem komutacije u visini 300 dolara  kako bi izbjegao služenje. Ta praksa je brzo ukinuta. Walzer pita: da li je komutacija bila pravedna ? Većina amerikanaca reći će – ne. Slijedeće bi pitanje bilo : zašto ona nije pravedna ? Jedini odgovor je zato što na osnovu sustava vrijednosti američke kulture , a vjerovatno i većine drugih nacija, služenje domovini i sudjelovanje u ratu u cilju obrane svoje zemlje , sa mogućnošću pogibanja ne bi smjelo biti nešto u čemu novac igra ikakvu ulogu. Novac igra ulogu u tome kakvo ćemo odijelo nositi, hoćemo li imati bazen u dvorištu, ali ne i u pitanju služenja svojoj zemlji u ratu.

Walzer tvrdi da prvo i najvažnije dobro koje neko društvo može distribuirati jest članstvo ( membership ). Pojedinci moraju imati svoje mjesto u političkoj zajednici, dok ta ista zajednica ima pravo kontrolirati emigraciju, ograničeno naravno ( npr. inozemne radnike ). No, kontrola svakako mora postojati.

“To tear down the walls of the state is not to create a world without walls, but rather to create a thousand petty fortresses”

Ako izbrišite i srušite granice između država, ljudi će napraviti granice oko svojih pokrajina,  provincija, okruga ili gradova. Kao kad mi kažete da više ne smijem stavljati bravu na ulazna vrata svoje kuće; tada ću ju staviti na vrata svoje sobe. Po Walzeru svim strancima radnicima nakon određenog vremena morate ponuditi državljanstvo. Moralna je obaveza učlaniti ljude u zajednicu.

U drugo važno dobro spadaju potrebe ( sigurnost i socijala ). Također po njemu moraju biti društveno osigurane. E međutim, to je ona glavna točka prijepora. Pogotovo u americi. Članstvo u zajednici zahtjeva društvenu opskrbu potreba za pojedinca člana zajednice, koji se ne može sam opskrbiti i ona je uvijek moguća, kaže Walzer. Kad bi bilo drugačije, tvrdi on, onda taj pojedinac ne bi u nikakvom moralnom ili formalnom smislu mogao sebe smatrati članom zajednice. Ne bi se tako osjećao, niti bi kao takav bio prepoznat o strane drugih.Samo ono što može biti društveno opskrbljivo može spadati u kategoriju potreba. Walzer to svojim sunarodnjacima ovako slikovito dočarava : zamislite da dijete mog susjeda boluje od izlječive bolesti, zbog nedostatka novca. Ja gradim bazen u svom dvorištu. Da li sam ja dužan pomoći svom susjedu ? Ako nisam i dijete umre, onda moj susjed nema nikakav razlog da vjeruje da ja i on dijelimo članstvo u bilo kakvoj političkoj zajednici, koncipiranoj na bilo kakvim pravima ili obavezama. Naša veza je otprilike jednaka onoj dvojice ljudi koji žive na suprotnim stranama svijeta, čije dijete moža umire upravo sada i prema kome ja ne osjećam obavezu pomoći. Moj susjed ima pravo mene smatrati za potpunog stranca, ako ja ne osjećam obavezu pomoći. Zašto bi taj susjed, u slučaju napada na zemlju, poslao svoje druge dijete u rat, da bi zaštitio zajednicu koja je pustila njegovo dijete da umre, iako je mogla pomoći. Zajednica stoga, mora osjećati takve stvari kao obaveze. Članstvo pretpostavlja da, kad član zajednice ne može sam pomiriti svoje potrebe ( ne želje ), zajednica mora imati obavezu pomoći.

Treća važna dobra koja se distribuiraju u jednoj zajednici su naravno, novac i razne robe. Kupnja i prodaja , te ostvarivanje profita su vrlo stara tradicija. Sva su društva u povijesti imala bazare i tržnice. Naravno nema ništa loše u tome, sve dok tržišno ponašanje ostaje na tržnicama. Moral i logika tržnice pripada samo tržnici. Prihodi , profiti su pravedno determinirani situacijom na tržištu, ali treba imati na umu da :

“Market is a zone of the city, not the whole of the city”

Moramo izbjeći tržišni imperijalizam, kojima tržište okupira sve sfere života i posjedovanja stvari i usluga koje ne spadaju pod robe. Po Walzeru , upravo to je opasnost modernog američkog kapitalizma, ne nejednakost u prihodima i posjedovanjima, već što takvo posjedovanje često diktira distribuciju ili raspodjelu svih ostalih dobara i usluga. Državne intervencije svakako moraju igrati ulogu, držeći  te sfere života odvojenim.Zaključak : to da li imate bazen u dvorištu, kakvo odijelo nosite, kakav automobil vozite, je potpuno pravedno određeno time koliko novca ste u stanju zaraditi na slobodnom tržištu rada i kapitala, ali stvari i usluge koje ne spadaju pod robe ne smiju se na naći na tržištu, odnosno, prema njima se nikako ne smije primjenjivati logika tržišta.  Walzer svojim oponentima vrlo lako argumentira svoje ideje tako što im daje primjere onoga što već ionako postoji kao takvo u svim zapadnim kapitalističkim društvima; ja ne mogu legalno kupovati vaš glas, ljudi se ne smiju kupovati ili prodavati, heroin je nelegelan, prostitucija ili kupvanje/prodavanje seksa u većini zapadnih zemalja isto…stoga, problema s ovakvim idejama ne bi trebalo biti, dovoljna je samo politička volja.

Borgesovi labirinti

Ideja da je svemir apsurdan svakako najviše dobiva na težini u djelima Jorge Luis Borgesa (1899-1986), jednog od avatara postmodernizma. Na to možemo gledati s ove strane: ako su stvarnost i ljudsko postojanje uistinu apsurdni,  čime se čovjek onda drugo može baviti u književnosti doli ukazivanjem na apsurdnost stvarnosti. Da je priroda stvarnosti apsurdna ili u najmanju ruku nedokučiva,upravo je prelijepo dočarano u jednoj od Borgesovih najpoznatijih kratkih priča naziva “Babilonska knjižnica”. Priča počinje ovako:

“ Univerzum (što ga drugi nazivaju Knjižnica) sastoji se od neodređenog, i možda beskonačnog, broja šesterokutnih galerija, što u sredini imaju široke otvore za provjetravanje, zaštićene preniskim ogradama. Iz svakoga se šesterokuta pruža vidik na gornje i donje katove: u beskraj.Dvadeset polica, po pet dugih polica na svakoj stijenci, pokrivaju sve strane izuzev dvije; njihova visina, koja se poklapa s visinom katova, jedva premašuje visinu normalnog knjižničara. Jedna od slobodnih površina okrenuta je na uzani hodnik što vodi u drugu galeriju, jednaku prvoj i svima ostalima“

Pripovjedač nam kazuje da je knjižnica najvjerovatnije beskonačna. Radi se o klasičnoj kugli čiji strogi centar je bilo koji od šesterokuta (heksagona). Na svakoj polici svakog od ovih heksagona, nalazi se trideset i pet identičnih knjiga, a svaka pojedinačno ima 410 stranica, dok svaka stranica sadrži 40 redaka a svaki red otprilike 80 slova. U knjigama se koristi 25 znakova ( 22 slova, zarez, točka i crtica). Oni se koriste naizgled nasumično i na način da se njihovi redoslijedi ne ponavljaju u ostalim knjigama. Pripovjedač tako kaže da je njegov otac jednom vidio knjigu koja se u cjelosti sastoji od slova “MCV”, koja se tim redoslijedom ponavljaju od prve do zadnje stranice. Druga knjiga koju ističe je ona koja se sastoji od kako kaže  labirinta slova osim što na predzadnjoj stranici iznenada iskrsava ” oh vrijeme tvoje piramide”, ali isto tako tvrdi on da na svaku smislenu rečenicu dolaze “lige besmislenih kakofonija,verbalnih petljarija i inkoherencija”. Neki ljudi su izašli s tezom da je knjiga možda napisana nekim starim izumrlim jezikom, što je donekle plauzibilno, ali samo ako zaboravimo na 410 stranica neprekidnog ponavljanja slova”MCV”, što ne može odgovarati strukturi nijednog jezika. S ovim informacijama o knjižnici,saznajemo da ne postoje dve identične knjige u njoj iako su sastavljene od istih 25 znakova. Prema tome, police knjižnice sadržavaju sve moguće kombinacije znakova, broj kojih je ekstremno velik ali ne i beskonačan. Te knjige dakle, potencijalno izražavaju sve što se ikad moglo izraziti na svakom mogućem jeziku. Kad su do tog zaključka došli ljudi što rade u knjižnici, bili su zapravo vrlo sretni, jer su rezonirali da sva rješenja na sve svjetske i osobne probleme, kao i povijest nastanka same knjižnice moraju biti objašnjeni u samoj knižnici, negdje na nekoj od njenih polica. Knjižničari su te posebne knjige tada nazvali “tumačenjem” i mnoštvo ljudi se dalo na odlazak iz svojih heksagona, na putovanje po bespućima knjižnice, u potrazi za svojim tumačenjem, ali kako pripovjedač veli:

” Tisuće pohlepnika ostavile su rodnu grudu šesterokuta i pojurile uza stubišta, potaknute ispraznom žudnjom da pronađu svoje Tumačenje. Ti su se hodočasnici prepirali po uskim prolazima, sipali mračne kletve, davili na božanskim stubištima, odbacivali prijetvorne knjige na dno prokopa, umirali u bezdanu kamo su ih strovaljivali ljudi iz dalekih krajeva. Mnogi su poludjeli… Tumačenja postoje (vidio sam dva što se odnose na osobe iz budućnosti, na možda stvarne osobe), ali potražitelji nisu znali da je mogućost da netko pronađe svoje, ili podmuklu varijaciju svojega,zapravo ravna ništici.“

Pripovjedač nam daje svoju pretpostavku da knjižnica mora istovremeno biti beskonačna ali i ciklična.

“Ako bi knjižnicu neki vječni putnik uspio preći u bilo kojem pravcu,nakon stoljeća bi uvidio da se isti tomovi ponavljaju u istom neredu ( što bi ponavljajući se na takav način davalo red, red sa velikim R)“

Ako bi uistinu postojao takav nekakav red, taj red bi svakako pretpostavljao Boga ili barem nekakvog vrhovnog arhitekta, kao što neki knjižničar lijepo reče : ovakve se knjižnice jednostavno ne događaju slučajno. Dakle,neki red definitivno postoji ovdje,ali na našu žalost radi se o ogromnim, nepreglednim prostorima, što čitavu stvar čini neshavtljivom i nedohvatljivom za nas. Ova priča pokazuje Borgesovo viđenje apsurdnosti univerzuma, iako u njegovoj verziji ta apsurdnost nije njemu inherentna, pošto nekakvog reda očigledno ima tu ili barem mogućnosti reda, ali se radi o ogromnim veličinama i površinama , koje nam onemugućuju da ga dokučimo, što nam iskustveno daje zapravo isti rezultat, kao da reda uopće i nema. Najvažnija implikacija ovoga, kako za Borgesa tako i za valjda sve postmodernističke pisce jest sljedeća: ako je priroda stvarnosti nedokučiva za nas, onda sve strukture prema kojima se ravnamo i po kojima živimo su ništa do fikcije, izmišljotine koje smo sami smislili. Jer ako ne možemo spoznati prirodu stvarnosti, onda je svaka naša konstrukcija:politička, ekonomska, društvena ili religiozna  proizvoljna, ne može biti utemeljena u stvarnosti, nijedna nije nužna, odnosno, mogla bi biti i drugačija.

Jaz između stvarnosti i fikcije Borges također ilustrira u eseju “Analitički jezik Johna Wilkinsa”. U tom eseju pripovjedač citira kinesku enciklopediju (ispostavi se da ju je sam Borges izmislio,što je često činio pišući brdo malih fusnota kako bi sve izgledalo formalno i službeno) donoseći nam jedan ulomak iz nje koji se bavi klasifikacijom životinja, a ona je po toj enciklopediji sljedeća -sve životinje na svijetu mogu se podijeliti na slijedeći način:

1. one koje pripadaju caru 2.preparirane 3.dresirane 4.odojke 5.sirene 6.izvanredne 7.pse lutalice 8.one koje su uključene u ovu podjelu 9.one koje se tresu kao lude 10.nebrojene 11.one koje se daju nacrtati finom devinom dlakom 12. ostale 13.one koje su upravo razbile vazu 14.one koje iz udaljenosti nalikuju na muhe

Ova podjela je naravno potpuno luda i besmislena, ali to je upravo njegova poanta. Nemoguće je realnosti dati lingvističku formu. Svaka klasifikacija je proizvoljna i fiktivna zbog tog nepremostivog jaza između jezika, koji je proizvod ljudske mašte i stvarnosti koja nam je nedohvatljiva. Struktura stvarnosti i struktura diskursa očigledno odgovaraju potpuno drugačijoj vrsti logike. Šašava kineska enciklopedija zapravo imitira one prave, puno racionalnije klasifikacije kojima znanstvenici, filozofi i sociolozi pokušavaju razumjeti i ukrotiti stvarnost i kojima nastoje podjeliti iskustveni kontinuum vremena i prostora. Jedan od primjera za to su i čuveni Zenonovi paradoksi. Svi ste čuli za onaj o Aristotelu i kornjači: Aristotel se kreće 10 puta brže od kornjače, ali u slučaju utrke, ako bi se kornjači dala nekakva prednost, Ahilej je nikada nebi mogao stići. Prema logici fizike o beskonačnoj djeljivosti prostora i vremena, da bi ju sustigao prvo bi morao preći polovinu puta do kornjače, prije nego bi uradio to morao bi preći polovinu puta od polovine puta, zatim polovinu puta od polovine puta od polovine puta i tako u beskonačnost. Ne treba nam beskonačni prostor za taj zaključak, dovoljan nam je samo beskonačno djeljivi prostor, koji u našem logičkom sistemu jest takav.

Naravno, ako bi Ahileja i kornjaču spojili u utrci u praksi, dogodilo bi se da bi Ahilej prestigao kornjaču bez problema. Što nam to onda dokazuje: da se ne možemo pouzdati u naša osjetila kojima doživljavamo stvarnost već da su naši logički sistemi pouzdaniji ili obratno ? Oba odgovora izgledaju potencijalno točna. Stari Grci su uzimali logičke sustave kao pouzdanije od osjetilnih percepcija,što je i postala osnova Platonove filozofije. Borges koristi ovaj eksperiment da bi pokazao neovisnost ova dva sustava i nepremostivi ponor između njih. Iste primjere beskonačne regresije nalazi u mnogim drugim primjerima poput kutije za kekse na kojoj je slika djevojčice koja drži kutiju za kekse, na kojoj je slika djevojčice koja drži kutiju za kekse itd. Radi se o paradoksu jer uklapa beskonačan niz u konačan, ograničen prostor, što je logički moguće ali se ne može uraditi u stvarnosti. Zamislimo recimo, da se jedan dio engleskog tla savršeno poravna i na njemu neki kartograf ucrta detaljnu mapu Engleske. Ne postoji nijedan detalj Engleske, bez obzira koliko sitan bio a da nije registriran na mapi. Takva mapa bi u tom slučaju morala sadržavati mapu mape Engleske, koja bi isto tako morala imati mapu mape mape Engleske i tako ad infinitum.

Dakle, imamo ta dva neovisna sustava: prirodu stvarnosti i ljudsku logiku. Ako želite pisati priče, baviti se književnošću, koji od ta dva sustava ćete upotrijebiti? Za Borgesa sumnje nikada nije bilo. Ako se odlučite za realnu strukturu priče, to jest odlučite se za pisanje realističkog romana, vi se jednostavno odlučujete za reproduciranje ljudske neshvatljivosti prirode stvarnosti, koju on dočarava u sljedećoj priči koju je nazvao “Funes memorius”. Priča je to o čovjeku koji ima savršenu memoriju, koja zadržava perfektno svako životno iskustvo, svaku situaciju koju je doživio kao i svaku misao koju je ikada pomislio. Na prvi pogled stvar izgleda fenomenalno, ali se ispostavlja da taj čovjek uopće ne može funkcionirati, ne može “katat i pejstat”, ne može apstrahirati, generalizirati,  preskakati nebitno. Ne može jednostavno izaći na kraj sa neposrednošću pamćenja. On je žrtva “nereda i kontigencije reprezentacije realnosti”. Uvijek mu je potrebno isto vrijeme za prepričavanje i doživljaj nekog iskustva. Za Borgesa je upravo to što realistična proza jedino i može.

Sa druge strane, koristeći se sustavom ljudske logike i jezika, pisac može konstruirati predivne priče, čija simetrija, urednost i prikladnost nas čitavo vrijeme podsjećaju da je riječ o fikciji, da su potpuno izmišljene i da ni po čemu nisu nalik životu. Zbog toga Borges nikad nije imao potrebu pisati romane, jer kako je rekao , povijest romana vrvi od naturalističkih prikaza da nikako ne možete umaći osjećaju da se radi o svijetu, o vanjskoj stvarnosti i da to uvijek pisca dovodi u napast da donosi detaljne opise svega i svačega, koji isto tako služe da bi stvorili iluziju stvarnog života. Borgesovi omiljeni pisci su bili Robert Louis Stevenson i Rudyard Kipling  (koji se u povijesti književnosti zapravo smatraju nevažnijim figurama)  upravo zato jer je njihova proza tako fikcionalna, neplauzibilna i nerealistična. Isto tako je volio i Kafku i Tisuću i jednu noć.

Borges piše kratke, elegantne, art priče koje se i predstavljaju kao fikcija upravo zato što su savršene i umjetne. To možemo prikazati putem još jedne njegove priče koja se zove “Tlon,Uqbar,Orbis Tertius”. Priča počinje kada pripovjedač nalazi u nekim, ali ne svim primjercima Enciklopedije Brittanica reference na mjesto koje se zove Uqbar, a za koje je mislio da se nalazi negdje u Aziji. Detaljno proučavanje dovodi ga do spoznaje da niko nikad nije čuo za mjesto i da ne sadrže svi primjerci enciklopedije odjeljak gdje se mjesto spominje. Nekoliko godina kasnije, pukom slučajnošću, jedanaesti svezak enciklopedije Tlona dolazi u njegove ruke. Ispostavlja se da je Tlon planet za koji naravno niko nije čuo i na tom planetu nalazi se zemlja po imenu Uqbar. Bilo mu je potrebno par sljedećih godina istraživanja da otkrije da je u 17.stoljeću postojalo tajno društvo, kojeg je između ostalih član bio i biskup Berkeley, idealistički filozof,koji je odlučio izmisliti fiktivnu zemlju. Kad su zaključili da nikako neće moći detaljno obaviti posao za svog života, svaki član je odbrao svog nasljednika koji će nastaviti posao. To se sve perpetuira nekoliko stoljeća što nas dovodi i do vremena u kojem nam narator priča priču, a to je 1939-a. Čitavom projektu je dodatni vjetar u krila dao u ranom 19.stoljeću nekakav milijarder iz Memphisa koji je čitav projekt i proširio, kreirajući ne samo zemlju, već i cijeli planet.

Što više pripovjedač saznaje o planetu i zemlji, to se više uvjerava o kakvom se izvanredno neobičnom mjestu radi. Pošto su stanovnici inspirirani filozofijom idealizma,njihov jezik ne sadrži imenice,jer imenice pretpostavljaju postojanje stvari neovisno od našeg uma, što idealisti opovrgavaju, jer je po njima postojanje bilo čega zapravo ideja uma. Arheologija na planetu se recimo sastoji od odlučivanja unaprijed što se želi naći, da bi se onda to i našlo,jer pomisliti na nešto je ustvari dati tom nečemu opstojnost. Na taj način prošlost uvijek može biti revidirana i napisana potpuno drugačije, ako se uopće može i govoriti o postojanju povijesti na Tlonu.Stvari koje izgubite se vraćaju na jednostavan način,dovoljno je pomisliti na njih i one se ponovo pojave, jedino što iz nekog razloga kojeg niko na planetu nije dokučio se uvijek pojavljuju neznatno veće i teže. Takvi objekti koji se pukom mišlju vračaju u postojanje nazivaju se hronirima.

Tlon i Uqbar na njemu su savršeno logična i postojana mjesta u kojima se svi detalji  savršeno uklapaju, da bi kreirali elegantnu i lijepu stvarnost. Kada se jednom tako otkrije i objavi postojanje planeta , objekti s Tlona se iznenađujuće počinju pojavljivati i na našem planetu. Priča završava:

“Doticaj i navike Tlöna su dezintegrirali ovaj svijet. Opčinjeno njegovom strogošću, čovječanstvo zaboravlja iznova i iznova da je to strogost majstora šaha, a ne anđela. Već su škole preplavljene “primitivnim jezikom” Tlöna; već su nastave i učenja njegove skladne povijesti (krcate dirljivim epizodama) izbrisale one koje prevladavaše u mom djetinjstvu; već izmišljena prošlost zauzima u našim sjećanjima mjesto one druge prošlosti od koje ništa nismo znali sa sigurnošću – čak ni to da je lažna. Numizmatologija, farmakologija i arheologija su reformirane. Koliko sam upoznat biologija i matematika isto čekaju svoje avatare … rasuta dinastija usamljenih ljudi je promijenila lice svijeta. Njihova zadaća se nastavlja. Ako naše prognoze nisu u zabludi, sto godina od sada  netko će otkriti sto primjeraka Druge Enciklopedije Tlöna .Engleski,francuski ili španjolski će iščezti s lica zemlje.Svijet će postati Tlon“

Tlon je potpuno fikcionalan svijet i stoga je koherentan, konzistentan i potpuno shvatljiv i prilagodljiv ljudskom umu na način kako naša stvarnost nije.

“Tlon je zasigurno labirint , ali labirint dizajniran od strane čovjeka i labirint kojemu je sudbina da bude dešifriran od strane čovjeka“

Stvarnost je samo proces u potrazi za formom. Kad god umjetnost stvori nešto lijepo, stvarnost kaska za njom nebi li je imitirala, pa prema tome svijet daje sve od sebe nebi li postao Tlon.