Metamorfoze

“Kada se Gregor Samsa jedno jutro probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svojem krevetu pretvorio u golema kukca.”

To je vjerovatno jedna od najčudnijih početnih rečenica u povijesti literature. Nadahnula je tisuće i tisuće kritičara i čitalaca da pokušaju analizirati kako treba čitati i shvatiti ovu priču. Priča se zove “Preobrazba” a autor je naravno Franz Kafka. Za njega možemo reći da je sigurno jedan od najinovativnijih autora i jedan od najradikalnijih eksperimentatora u povijesti književnosti. Već iz ove prve rečenice možemo prepoznati dvije tehnike vrlo neobične za klasičnu književnost. Još od Aristotelovih vremena učeni smo dan priča mora imati svoj početak, sredinu i kraj, a s vremenom se to razvilo u tehniku ekspozicije, u kojoj nam autor mora dati dovoljno informacija o likovima i svemu ostalom što je bitno za priču da bi se priča mogla razvijati dalje do nekakvog klimaksa. Ovdje se klimaks dešava već u prvoj rečenici priče.Ostatak priče otkriva posljedice tog događaja za glavnog lika Gregora Samsu. Druga neobična situacija vezana je uz tehniku pisanja u nastavku priče. Nakon te slavne i toliko lude prve rečenice, Kafka nastavlja pisati priču standardnom realističkom tehnikom kao da se radi o potpuno uobičajenoj situaciji, iako ta početna rečenica ukazuje da se prije radi o bajci ili fantastičnom romanu. No, kukac u kojeg se jadni Samsa pretvorio je tretiran od strane drugih na jedan potpuno doslovan i rutinski način. Sam narator ne pokazuje niti iznenađenost niti šok, niti se užasava nad nastalom situacijom. Samo okruženje u kojem se dešava radnja nije nikakvo bajkovito kraljevstvo nego siva ljudska svakodnevica, sa dosadnim poslovima i zahtjevnim šefovima. Gregor naravno ne može ići na posao kao insekt, pa nakon što kasni na posao, njegov šef se pojavljuje na vratima njegove sobe i galami na njega. Jadni Gregor pokušava otvoriti vrata i objasniti ali se još uvijek ne zna koristiti svojim novim udovima i ticalima. Ipak mu uspije otvoriti vrata ustima, no kada ga šef ugleda bježi u užasu iz kuće. No, ostatak Gregorove obitelji nije baš ni šokiran, ni užasnut ni očajan zbog novog Gregorovog izgleda već uglavnom iziritiran. Ide im na živce ta nova situacija. Mora se znati i da je Gregor jedini koji zarađuje u obitelji i on je taj koji ih hrani. Zamislimo da se bilo kom od nas dogodi slična situacija, da ujutro zatekne nekog od članova obitelji transformiranog u životinju, vjerovatno bi bili totalno šokirani, sve što Gregorova obitelj nije. Njima je ponavljam cijela situacija jedna velika gnjavaža. Isprva ga hrane i kako tako vode brigu o njemu , ali tada se i oni sami zaposle zbog nedostatka novca i fokusirajući se sve više na svoje živote, prepuštaju Gregora sve više samom sebi. Gregor samo tri puta napušta sobu tijekom priče, svaki puta uzrokujući neku nevolju u obitelji i na kraju obitelj ga napušta, on umire i služavka ga pomete i baci u smeće. Otac, majka i sestra odlaze na piknik na selo.

Kao što već rekoh, narator u priči svojim prozaičnim odnosom prema Gregorovoj situaciji kao da nam poručuje da se radi o normalnim situacijama koje se događaju s vremena na vrijeme i koje se mogu dogoditi bilo kojoj obitelji. Kada čitamo ovakve i slične priče, mi kao čitatelji odmah pretpostavljamo da se radi o nekoj vrsti metafore čije simbole trebamo poslije izinterpretirati. Recimo, u ovoj priči bi većini vjerovatno palo na pamet da je nešto kao poruka priče to da recimo, ljudska bića postaju sve više nalik na insekte. No, Kafka nam doista otežava takav način zaključivanja. Kada se Gregor konačno nauči koristiti svojim ekstremitetima i kako se sve bolje počinje osjećati u svom novom obliku primjećuje kako hodajući okolo po stropu i zidovima iza njega ostaje ljepljiv smrdljivi trag i soba nakon nekog vremena počinje zaudarati. Loši mirisi vjerovatno dolaze od činjenice da ga sve više privlači trula i pokvarena hrana. Dakle, čitajući dalje shvaćamo da se tu ne radi o nikakvoj metafori, već Gregor počinje novi život, život insekta. Preobražaj je originalan i potpun. I to se događa kroz cijelu pripovijest , kada god pokušamo nešto tumačiti kao neke simbole ili poruke, Kafka nas vraća na sasvim običnu razinu, tjerajući nas da priču uzimamo doslovno. Radi se jednostavno o čovjeku koji se budi jednog jutra i shvaća da se pretvorio u kukca.

Naravno, da sve to ipak nije pokolebalo kritičare da pokušaju naći neki dublji i skriveni smisao svega ovoga. Za mnoge je ovo ekspresionistička priča. Znamo da nam ekspresionizam kaže da doslovna reprezentacija realnosti nikako ne može dočarati način na koji mi subjektivno doživljavamo svijet. Objekti u ekspresionizmu nisu prikazani onako kako se pojavljuju u realnosti, već onako kao ih mi doživljavamo iz svoje nutrine. Dovoljno je pogledati slavnu sliku Edvarda Muncha “Vrisak” da bi shvatili o čemu govorimo. Ona nam jasno govori kako za čovjeka izgleda živjeti u modernom svijetu. Za mnoge ova Kafkina priča je nešto slično. Marksisti bi rekli da je probrazba u kukca jasna metafora otuđenja i deformacije modernog čovjeka uhvaćenog u krug mehaničkog obavljanja posla na radnom mjestu. To bi zacijelo objasnilo sav naglasak na situaciju oko posla i radnog mjesta s početka priče.Tamo saznajemo kakav iritantan posao Gregor ima i koliko ga zapravo mrzi, a mora ga raditi jer obitelj ovisi o njegovim prihodima. Na neki način on je već pretvoren u insekta dugotrajno ga radeći, da je metamorfoza iz priče samo vanjska manifestacija onog što se iznutra već dogodilo. Frojdovci bi isto dožli na svoje ovom pričom, pošto se zna da je Kafka imao izuzetno težak odnos sa svojim ocem i rekli bi da se taj odnos definitivno reflektira na odnos između Gregora i oca u priči. Sve liči na nekakvu Edipovsku fantaziju. Kafka je naravno čitao Freudove ” Intepretacije snova”. U ovoj priči Gregor je taj o čijim je prihodima ovisna obitelj, što znači da je u mnogočemu uzurpirao položaj i poziciju oca i naravno da osjeća nekakvu krivicu zbog te situacije. Ima svakako i još Frojdovskih stvari u priči, poput one kada se majka uznemirena zbog Gregora onesvijesti u sobi a Gregor u panici trči po sestru da pomogne majci. Kako sestra utrčava u sobu zatvara vrata za sobom i nehotice ostavlja Gregora izvan sobe. U tom trenutku otac dolazi doma i nalazi  Gregora između sebe i svoje žene i počinje ga gađati jabukama. U tom kaosu majka izlazi iz sobe polugola i pada pred oca moleći ga da ne ubije njihovog sina. Neki su kritičari rekli da nismo imali ništa edipovskije u literaturi još od Sofokla. Dakle, prema ovom tumačenju radi se o krivici. Krivnja koju otac svaljuje na sina i koju i sin osjeća zbog uzurpacije očevog mjesta pretvara sina u kukca, kojeg treba eliminirati. U prilog ovakvim interpretacijama ide i činjenica da kako sin sve više tone prema konačnoj propasti, otac se sve više revitalizira. Nalazi posao, vraća svoju snagu, zarađuje za obitelj i nosi uniformu. Najčešće je ipak političko-sociološko tumačenje priče, da se radi o situaciji u modernom svijetu i implikaciji tog stanja na indviduu u tom svijetu. Pojedinac  kontra vrlo neugodnog, neprijateljskog sistema kome je izložen, sistema koji je bezosjećajan, nehuman, nepersonalan i koji vodi naše živote na načine koji nikako ne razumijemo. To mogu biti vladajući sistemi ili kulturalni sistemi, birokratski sistemi ili čak naše obitelji, sve što izravno ili neizravno upravlja našim životima.

Iz jednog drugog Kafkinog dijela dobivamo potvrdu ovoga, iz priče u kojoj je čovjek optužen i sudi mu se za nešto, a da on nikako ne saznaje o čemu se radi i za što je točno optužen, niti način na koji zakonodavni sistem funkcionira. Ima jedan vrlo lijep dio u toj priči ( Proces) u kojem seljak dolazi pred vrata zakona u namjeri da uđe. Ispred tih vrata stoji čuvar koji ga ne pušta unutra. Seljak pokušava na sve načine da udobrovolji čuvra nebi li mu ovaj omogućio pristup zakonu, pokušava s molbama, zahtjevima, podmićivanjem ali jednostavno ne uspjeva. Čini to godinama bez rezultata. Čuvar mu doduše nikada ne odbija zahtjev na konačan način, ne govori mu da to nikada neće biti moguće i da se okani tog posla, već samo da trenutačno nije u mogućnosti pustiti ga. Kako je čovjek nakon mnogo godina ostario i na rubu je smrti, prilazi još jednom čuvaru i kaže mu da ga ne mora pustiti ali da mu samo odgovori na jedno pitanje: – kako to da svih ovih godina niko drugi nije došao na ta vrata i tražio pristup zakonu ?- na što mu vratar odgovara: – ova vrata su bila tu samo zbog tebe, to su tvoja vrata i kada ti umreš bit će zatvorena zauvijek. Svako ko je ikada imao bilo kakve probleme sa birokracijom, zakonom, osiguranjima , administracijama i svako ko se osjećao izgubljen i zbunjen u tim labirintima propisa i regulacija shvatit će ovu metaforu. U svim Kafkinim pričama ovaj osjećaj je prisutan. Običan svakodnevni život je portretiran kao neka vrsta noćne more. Institucije poput parlamenata, škola , raznoraznih uprava koje su trebale biti neka vrsta utočišta za nas, postaju noćne more za nas jer nas ne uspjevaju prepoznati kao individue. Dok god se uklapamo u tu mašineriju i dok god nemamo neke veće životne probleme to ne primjećujemo, no čim se pojave neke teškoće i čim pokušamo obratiti pažnju istih na naš slučaj , situacija postaje teška i nerazumljiva za nas.

Neko je jednom rekao: – zašto odbacivati parabole ? ako slijedimo parabole naš bi život postao parabola i tako bi se oslobodili svakodnevnih briga. Na to mu je neko drugi odgovorio: – kladim se da je i to parabola !. Prvi reče: – pobijedio si !      Drugi: – ali na nesreću samo u paraboli. Prvi ogovara:- Ne ! U stvarnosti. U paraboli si izgubio.

Prvi svakako predstavlja Gregora koji mučen svojim unutrašnjim jadom i očajom svakodnevnog života postaje parabola i riješava se svojih životnih nedaća. Parabole su uvijek neuhvatljive i moguće ih je shvatiti i interpretirati samo kad ih ograničimo na razinu realnosti. Interpretacije akomodiraju parabole u svakodnevni život, ali čine to tako što ih reduciraju na prozaičnost. Zato prvi sugovornik kaže: – U paraboli si izgubio !  Gregorova obitelj parabolu svodi na teren stvarnosti i realnog života i na toj razini pobjeđuje.

Kafka je u svojoj fikciji uspio inkorporirati i misteriju egzistencije viđenu iz Gregorovog kuta i obećanje nade i utočišta za one čija čula nisu tako oštra za uviđavanje ljudskog stanja kao što je njegova obitelj. Nama preostaje da raspravljamo koja strana pobjeđuje. Svaka uspješna interpretacija parabole znači da smo pobijedili u stvarnom životu, ali istovremeno da smo izgubili u paraboli.