Što sve novac ne bi smio kupiti

Gubeći dane po bespućima interneta, u potrazi za svim i svačim što ne znam ( a radi se o nemjerljivoj količini neznanja) a što je imalo interesantno mojoj ograničenoj mogućnosti shvaćanja , a što opet ima nekakve veze s ovom interesantnom ekonomsko – socijalnom situacijom u svijetu ( kažem interesantnoj po onoj staroj kletvi”dabogda živio u interesantnim vremenima” – a evo mi bogami živimo) koja me kao i svakog kopka već neko vrijeme,  a kopka me ponajviše naravno iz mojih privatnih ekonomskih razloga jer naravno osjećam nešto potpuno neoriginalno, poglavito na ovim našim prostorima a to je nedostatak novca , a kao što Woody Allen reče : novac je važan ako ništa , a ono barem iz financijskih razloga, a kopka me naravno i iz razloga što sam konzument internetskih, ali i inih medijskih špekulacija, teorija, studija koje nam o društvenoj situaciji i sistemu u kojem živimo nude raznorazni mislioci i teoretičari svega ovoga što se dešava, dešavalo se i dešavat će se oko nas, naletio sam na jedno ime , jednog američkog teoretičara imenom Michael Walzer  rođenog 1935-e. Nekako umoran od svih ipak tendecioznih teorija , što na lijevu što na desnu stranu, što pro neoliberalnih što anti neoliberalnih , pro i anti kapitalističkih učini mi se zanimljivim što ovaj gospodin ima reći o potencijalno poštenijem društvu .

Naravno da nisam čitao sve detaljno što je čovjek napisao ( ali sam zato čitao vrlo površno ) jer nisam kvalificiran za takve stvari , ali sam uspio pohvatati neke njegove misli o poštenijoj distribuciji dobara i kompleksnoj jednakosti kako ju je on nazivao.Osnovni problem nepravednog društva po njemu nije razlika u bogatstvu , već u onome što novac može kupiti. Njegov argument je sljedeći : pravedna distribucija dobara što god to bilo; novca, bazena, fakultetskog školovanja, pristupa zdravstvenim uslugama, političke moći obično ovisi o značenju te robe. Što ona znači određenom čovjeku u određenoj kulturi. Ne možemo distribuirati sve na isti način. Pravedna raspodjela hrane, bazena u dvorištu ili političke moći zavisi od toga što ta pojedina stvar znači ili kakvu važnost ima u pojedinom društvu. Ne možemo sve vrste dobara jednostavno nazvati općim dobrom i distribuirati ih monolitno jer vrijede različita pravila za različita dobra. Sam Walzer je bio ljevičar ali je došao do zaključka da striktna i propisana jednakost nema smisla. Problem striktne jednakosti nije da ona zahtjeva da baš iste količine novca budu dodjeljene svakoj pojedinačnoj osobi , već što tretira sve aspekte ljudskog života i djelovanja na isti način. Potpuno je legitimno tvrditi da nešto treba biti raspodjeljeno  jednako a nešto i ne. Postoje razna mjerila po kojima možemo dobra raspodjeliti u nekoj zajednici: jednakost. zasluga, potreba, vrlina itd. Na osnovu kojeg od ovih kriterija bi svi prihodi i dobra trebali biti raspodjeljeni ? Većina amerikanaca će reći – nijednom od navedenih, ali ne i Walzer koji će odgovoriti -po svima navedenim. Pitanje nije kako izjednačiti ili makar približno uskladiti primanja i prihode, već kako tu ekonomsku nejednakost učiniti neškodljivom. Kako odlučiti koja dobra trebaju potpadati pod princip pravedne raspodjele ? Walzer na to daje samo jedan odgovor : mora postojati društveno prihvaćeno značenje te robe, usluge ili dobra.

Značenje nekog dobra je njegova uloga u kulturi neke zajednice i važnosti za svakog pojedinca. On ne tvrdi da to znači da je sve što društvo odluči da je pošteno , uistinu i pošteno, jer se u svakom trenutku društvo ili ekonomija mogu involvirati u načine koji  nisu lojalni shvaćanju značenja pojedine robe u kulturi neke zajednice.Što je onda zapravo loše u ekonomskoj nejednakosti ?  Za Walzera je to dominacija jedne robe (dobra) nad drugom ili tiranija jedne robe nad svim ostalima. Dominacija se očituje tako što posjedovanje jedne vrste robe ili dobra sprečava kulurološki uvjetovanu pravednu raspodjelu drugog.

“No social good x should be distributed to men and women who possess some other good y merely because they possess y and without regard to the meaning of x.”

Problem sa financijskom nejednakošću nije taj što neki ljudi imaju toliko puno novaca a neki ga imaju toliko malo, već što se sve novcem može kupiti. To je ono kad vam izdašan bankovni račun ne omogućuje samo posjedovanje najbjesnijijh novih modela automobila , već vam pruža i političku moć, bolje i brže zdravstvene usluge, bolju zakonsko – pravnu zaštitu, bolje obrazovanje za vašu djecu itd. Uvijek je postojala i uvijek će postojati nejednakost u raspodjeli svakakvih vrsta robe, pitanje je samo – kada je ta nejednakost loša. Loša je kad posjedovanje jedne robe invadira polje i sferu drugog dobra, kršeći društvenu i kulturnu pretpostavku pravedne raspodjele te druge robe. Loše je kad činjenica koliko novca posjedujete ili boljeg položaja u lokalnoj crkvenoj zajednici ili  vašeg nivoa obrazovanja odlučuje hoće li recimo, školski tim vašeg djeteta dobiti utakmicu.Kad je recimo, u americi uveden zakon o regrutaciji ili mobiliziranju u redove vojske u prošlim stoljećima, bilo je moguće da unovačeni regrut plati zamjenu , odnosno da se oslobodi obveze plaćanjem komutacije u visini 300 dolara  kako bi izbjegao služenje. Ta praksa je brzo ukinuta. Walzer pita: da li je komutacija bila pravedna ? Većina amerikanaca reći će – ne. Slijedeće bi pitanje bilo : zašto ona nije pravedna ? Jedini odgovor je zato što na osnovu sustava vrijednosti američke kulture , a vjerovatno i većine drugih nacija, služenje domovini i sudjelovanje u ratu u cilju obrane svoje zemlje , sa mogućnošću pogibanja ne bi smjelo biti nešto u čemu novac igra ikakvu ulogu. Novac igra ulogu u tome kakvo ćemo odijelo nositi, hoćemo li imati bazen u dvorištu, ali ne i u pitanju služenja svojoj zemlji u ratu.

Walzer tvrdi da prvo i najvažnije dobro koje neko društvo može distribuirati jest članstvo ( membership ). Pojedinci moraju imati svoje mjesto u političkoj zajednici, dok ta ista zajednica ima pravo kontrolirati emigraciju, ograničeno naravno ( npr. inozemne radnike ). No, kontrola svakako mora postojati.

“To tear down the walls of the state is not to create a world without walls, but rather to create a thousand petty fortresses”

Ako izbrišite i srušite granice između država, ljudi će napraviti granice oko svojih pokrajina,  provincija, okruga ili gradova. Kao kad mi kažete da više ne smijem stavljati bravu na ulazna vrata svoje kuće; tada ću ju staviti na vrata svoje sobe. Po Walzeru svim strancima radnicima nakon određenog vremena morate ponuditi državljanstvo. Moralna je obaveza učlaniti ljude u zajednicu.

U drugo važno dobro spadaju potrebe ( sigurnost i socijala ). Također po njemu moraju biti društveno osigurane. E međutim, to je ona glavna točka prijepora. Pogotovo u americi. Članstvo u zajednici zahtjeva društvenu opskrbu potreba za pojedinca člana zajednice, koji se ne može sam opskrbiti i ona je uvijek moguća, kaže Walzer. Kad bi bilo drugačije, tvrdi on, onda taj pojedinac ne bi u nikakvom moralnom ili formalnom smislu mogao sebe smatrati članom zajednice. Ne bi se tako osjećao, niti bi kao takav bio prepoznat o strane drugih.Samo ono što može biti društveno opskrbljivo može spadati u kategoriju potreba. Walzer to svojim sunarodnjacima ovako slikovito dočarava : zamislite da dijete mog susjeda boluje od izlječive bolesti, zbog nedostatka novca. Ja gradim bazen u svom dvorištu. Da li sam ja dužan pomoći svom susjedu ? Ako nisam i dijete umre, onda moj susjed nema nikakav razlog da vjeruje da ja i on dijelimo članstvo u bilo kakvoj političkoj zajednici, koncipiranoj na bilo kakvim pravima ili obavezama. Naša veza je otprilike jednaka onoj dvojice ljudi koji žive na suprotnim stranama svijeta, čije dijete moža umire upravo sada i prema kome ja ne osjećam obavezu pomoći. Moj susjed ima pravo mene smatrati za potpunog stranca, ako ja ne osjećam obavezu pomoći. Zašto bi taj susjed, u slučaju napada na zemlju, poslao svoje druge dijete u rat, da bi zaštitio zajednicu koja je pustila njegovo dijete da umre, iako je mogla pomoći. Zajednica stoga, mora osjećati takve stvari kao obaveze. Članstvo pretpostavlja da, kad član zajednice ne može sam pomiriti svoje potrebe ( ne želje ), zajednica mora imati obavezu pomoći.

Treća važna dobra koja se distribuiraju u jednoj zajednici su naravno, novac i razne robe. Kupnja i prodaja , te ostvarivanje profita su vrlo stara tradicija. Sva su društva u povijesti imala bazare i tržnice. Naravno nema ništa loše u tome, sve dok tržišno ponašanje ostaje na tržnicama. Moral i logika tržnice pripada samo tržnici. Prihodi , profiti su pravedno determinirani situacijom na tržištu, ali treba imati na umu da :

“Market is a zone of the city, not the whole of the city”

Moramo izbjeći tržišni imperijalizam, kojima tržište okupira sve sfere života i posjedovanja stvari i usluga koje ne spadaju pod robe. Po Walzeru , upravo to je opasnost modernog američkog kapitalizma, ne nejednakost u prihodima i posjedovanjima, već što takvo posjedovanje često diktira distribuciju ili raspodjelu svih ostalih dobara i usluga. Državne intervencije svakako moraju igrati ulogu, držeći  te sfere života odvojenim.Zaključak : to da li imate bazen u dvorištu, kakvo odijelo nosite, kakav automobil vozite, je potpuno pravedno određeno time koliko novca ste u stanju zaraditi na slobodnom tržištu rada i kapitala, ali stvari i usluge koje ne spadaju pod robe ne smiju se na naći na tržištu, odnosno, prema njima se nikako ne smije primjenjivati logika tržišta.  Walzer svojim oponentima vrlo lako argumentira svoje ideje tako što im daje primjere onoga što već ionako postoji kao takvo u svim zapadnim kapitalističkim društvima; ja ne mogu legalno kupovati vaš glas, ljudi se ne smiju kupovati ili prodavati, heroin je nelegelan, prostitucija ili kupvanje/prodavanje seksa u većini zapadnih zemalja isto…stoga, problema s ovakvim idejama ne bi trebalo biti, dovoljna je samo politička volja.