Vode li napredak i prosvijetiteljstvo neizbježno u fašizam ?

Ustvari , pravi je naslov trebao biti ” Vode li napredak i prosvijetiteljstvo uvijek neizbježno u neku vrstu fašizma ? “. ali bi bio još duži od postojećeg i samim time malo predugačak ,a nisam siguran je li i sto posto suvisao. Ma dobro, naslov mora biti malo zvučan i onako provokativan, to sam naučio čitajući blogove i kolumne. Zašto baš ova tema ? Nema nekog presudnog razloga, samo taj što sam u zadnje vrijeme malo čitao o tome, a evo svjestan sam da ako želim imati blog , da bi svakako povremeno bilo dobro nešto napisati i okačiti na njega.

Ako je sav bitak ili sve što nas okružuje i što jest, materijalan , onda je svijest nešto potpuno drugačije, potpuno nenalik na bilo što u univerzumu. To nam dakako kazuje Jean Paul Sartre. Svijest je onda po tom; ne biće, ne stvar, ustvari ništa opipljivo. Zvuči malo negativno , ali upravo ta negativnost daje svijesti slobodu potpuno jedinstvenu u stvarnom svijetu. Zaključak je: mi, ljudska bića smo apsolutno slobodni. Ništa ne može determinirati naš stav ili našu svijest , osim našeg stava i naše svijesti. Čovjek je potpuno slobodno biće . Pod uvjetom naravno, da je autentičan. Naravno, većina ljudi ,ipak nije slobodna i živi neautentičnim životima, oslanjajući se i prepuštajući se vodstvu drugih ljudi i pojava. Za Sartrea, dakle i Bog koji za njega niti ne postoji, i priroda su potpuno irelevantni u čovjekovim odlukama, a upravo zbog pomenute svijesti. Dakle, niti Bog niti priroda niti društvo nam ne mogu reći kako trebamo živjeti, to moramo sami odlučiti i birati. Mi smo ekstremno slobodni.

Sad kad malo bolje pročitamo ovo i promislimo, dolazimo do zaključka da je ta sloboda zapravo zastrašujuća i da većina ljudi bježi od te slobode. Bježimo u ono što Sartre naziva “mauvaise foi” ili u lošem prijevodu – loša vjera. Lošu vjeru ipak možemo jednostavno definirati – to je laganje samoga sebe. U lošoj vjeri ja lažem samoga sebe da je moja svijest vezana za nešto fiksno i materijalno. Nešto što ne omogućuje slobodu izbora i obično mi daje puno alibija za izbjegavanje odgovornosti. Jer , ako sam apsolutno slobodan , onda sam i apsolutno odgovoran. To je naličje slobode. Nikad ne mogu reći da sam učinio nešto jer je to uobičajeno u društvu, jer to svi rade, jer se to tako tradicionalno radi , jer su me tako učili roditelji, institucije , kultura  itd. Samostvarenje je moguće samo kroz akciju, djela – engagement. Engagement otkriva naše ja, tko smo ustvari. Za Sartrea i francuske egzistencijaliste drugi svjetski rat i okupacija Francuske je bila upravo idealna prilika za dokazivanje svoje teorije. Čovjek je bio slobodan birati :  trpjeti i ne raditi ništa , surađivati s okupatorom ili boriti se i pružati otpor.” Nikada nismo bili tako slobodni, kao za vrijeme okupacije ” – rekao je. S tim da treba imati na umu da je pružanje optora često znalo izazvati pogubne kontraefekte u njemačkim odmazdama nad nevinim civilima. Tako znači da. nema pravilnog odgovora na pitanje- pružati otpor ili kolaborirati , radi se o duboko egzistencijalnom intimnom pitanju i niko vam u tome nije mogao poslužiti kao vodilja, niti društvo, niti religija, niti filozofija niti priroda. Sami ste morali odlučiti šta je ispravno za uraditi.

E sad , kakve veze ova Sartreova filozofija ima sa naslovom. Naravno, za prosvjetljenje , mjenjanje paradigme i napredak nam je potrebna upravo svijest i sloboda donošenja zaključaka suprotnih od postojećih , uvriježenih regula. Kako ipak sve te naizgled pozitivne stvari mogu voditi u regresiju, kazuju nam ljudi koji su pripadali takozvanoj “Frankfurtskoj školi” , koji su razvili svoj unikatan način društvene kritike. Njihovi uzori su bili Hegel , Marx i Freud, što može biti i malo čudno, jer će mnogi reći da marksizam i Freud i nemaju puno zajedničkog. Valja spomenuti neke najistaknutije mislioce iz ove škole, a to su svakako bili: Theodor Adorno , Max Horkheimer i Herbert Marcuse. Ono što su frakfurtaši uradili jest to, da su spojili psihonalizu sa svojim zapadnjačkim neomarksizmom. Zapadnjački marksizam je pokušavao napraviti odmak od lenjinističko staljinističke idoelogije i totalitarizma i biti kompatibilan sa zapadnim individualizmom , iako ne i s kapitalizmom. Kad je Hitler došao na vlast 1933-e , svi su bili primorani napustiti Njemačku. U egzilu su Adorno i Horkheimer radili na ” Dijalektiki prosvijetiteljstva” , duboko pesimističnom odgovoru na po njima najfundamentalnije pitanje – Kako  je moguće da na vrhuncu europske civilizacije, u momentu dvadesetog stoljeća kada imamo najsofisticiraniji oblik društva sa mnogim demokracijama , sa brigom za pojedinca i njegova prava , da se upravo u tom momentu europska civilizacija okreće u najgori barbarizam , nikad prije doživljen ?  Kako  je moguće da na vrhuncu civilizacije i racionalne misli i znanstvenog pristupa dolazi do najiracionalnijeg barbarizma u povijesti ? Kako su se antisemitizam i holokaust mogli dogoditi upravo u srcu Europe ?

Prokužili su da još od Homerovog vremena , odvajanje ega , odnosno aristokracije , od tijela  iliti robova i žena i ostatka prirode jest bio način prosvjetiteljstva. Drugim riječima, progres, koliko god bio dobar i poželjan, uvijek donosi  separaciju racionalnog ega onih na vlasti i u moći , od emocija i  “tijela” , odnosno onih drugih. Ego individue koja traži moć , pripadnika aristokracije, kapitalističke buržoazije itd , se mora odvojiti , odnosno razlikovati sebe od nižih klasa, mora reći ” ja nisam kao oni”. Kako to urade ? Koristeći Freudov koncept ovako su to objasnili – moraju suzbiti u sebi njihove tjelesne nagone i impulse i sve ono što im je zajedničko s bogcima iz nižih staleža , a u što obično ulaze i žene, sve druge rase i slično. Pripadnik višeg staleža mora misliti ” ja sam jedini kontoliram sebe i svoj život, moj ego i moja svijest su gospodari moga tijela, što  nije slučaj sa tim užasnim ljudima kojima vladamo”. Ali , moderna znanstvena racionalnost , počevši od 18.stoljeća ,  je usmjeravala taj racionalni ego , oslobađajući ga konkretnih vrijednosti, sentimentalnih vezivanja i religijske metafizike, ostavljajući samo vrhovno nadmoćan , instrumentalno racionalan centar moći, čija samosvijest cvijeta kroz razdvajanje i razlikovanje od drugoga i drugih. Tako da, Adorno i Horkhemier tvrde, da smo ostavljeni egu koji je sposoban učiniti sve, a istovremeno ne vjeruje u ništa. Ovdje ćete primjetiti da ovi marksisti zvuče dosta poput nekih konzervativaca, da ne kažem religioznih ljudi, no ono što žele reći je – moderni svijet se bazira na razumu i racionalnosti, znanstvenom pristupu, uvjerenju da je svaki pojedinac racionalna individua sa demokratskim pravima , ali što više baziramo društveni poredak na samom razumu , više otkrivamo da razum sam nema ništa substancijalno reći o moralu. Ilustracija toga što govore je za njih, filozofska pornografija Marquisea de Sadea. Što više moderna znanstvena svijest postaje sofisticirana , više vjeruje u ništa. A ne vjerovanje u ništa vas dovodi do zaključka da je iskorištavanje drugih ljudskih bića kao objekata za zadovoljavanje bilo koje vrste potreba i želja, u redu. Tragičan zakjlučak svega ovoga je da prosvijeteljeni pojedinac , koji je ušao u novo doba, gdje se riješio praznovjerja i zatucanosti , i treba da donosi prosvjetljenog vođu koji će donijeti individualne slobode i jednakost i misao da će sloboda i moć ići ruku pod ruku , se zapravo pretvara u fašistu, sposobnog za svaki akt podčinjavanja drugih.

Zaključak je : ima nešto u prosvjetiteljskoj misli , počevši od 18.stoljeća, da je samorazarajuće. Nešto što neizbježno vuče u fašizam. Ovaj pesimističan zaključak su Adorno I Horkheimer izvukli , čak kao umjereni fanovi prosvjetiteljstva i napredka. Pa što onda reći ?  Koju poruku poslati ?