Lomeći valove

Ja ne mislim da su Lars Von Trierovi filmovi posebno šokantni, oni svakako jesu do neke mjere šokantni i namjerno provokativni, ali ne na nekoj posebnoj, dosad neviđenoj razini. I sigurno sam jedan od rijetkih koji tako misli, pa ne znam da li ova moja ocjena Trierovih filmova više govori o meni ili o njegovim filmovima. Mislim da nisam ni manijakalan , ni kontroverzan lik, prije bi rekao da sam realističan čovjek , koji je sad već ušao u neke godine, u kojima imam barem neka osnovna saznanja o ljudskom karakteru, i što je najvažnije lišen mnogih iluzija koje nam služe za lakše podnošenje i plemenitije interpretiranje života. Mnogih , naravno ne svih, jer to bi bila nemoguća situacija. Ali, da parafraziram jedan stari vic, dosta o meni, razgovarajmo sad malo o Lars Von Trieru, onako kako ga ja vidim.

Prvo, da odmah razjasnimo: ja nisam filmski kritičar ili bolje reći užasan sam filmski kritičar, pa nikako ne očekujte nekakvu dubinsku analizu i savršeno poznavanje filmske umjetnosti i filmskih rutina, a dokaz tomu je da sam nekim ljudima čak rekao , kako je ovo i “najbolji film koji sam ikad gledao” i slične ocjene. Totalno neprofesionalno, euforično, ali to je upravo kako filmovi na mene djeluju – osvoje me momentalno iz nekih meni nedokučivih razloga , koje ne mogu baš najbolje arikulirati i argumentirati i to traje jedno vrijeme, dok me neki drugi ne osvoji.

I, konačno da kažem ono glavno, film o kojem želim nešto reći je film Larsa Von Triera iz 1996-e, koji se zove ” Breaking the Waves “, u nas preveden kao naslov mog posta.

Bess McNeill je mlada djevojka, odrasla i odgojena u strogoj religioznoj zajednici u jednom malom, obalnom Škotskom mjestu. Ta sredina nije baš ljubitelj stranaca, pogotovo ako su drugačije ili nikakve religijske opredjeljenosti. Stanovnici su vrlo pobožni i drže se vrlo striktnih unutarnjih pravila , tako recimo žene ne smiju prisustvovati pogrebima, niti smiju debatirati u crkvi. Isto tako, njihova crkva nema zvona. Bess ima povijest nekakvih mentalnih problema i reklo bi se da je prilično djetinjastog ponašanja, pa je pod budnom pažnjom njene obitelji. Tokom čitavog filma Bess razgovara sa Bogom ( u crkvi ali i na drugim mjestima)  služeći se svojim sopstvenim glasom u vjeri da upravo On progovara kroz nju. Bess se zaljubljuje u Jana, radnika sa naftnih platformi, stranca iz Danske i oni se u uvodu filma vjenčaju. Naravno, nakon odobrenja stroge zajednice. Proživljaju intenzivan seksualni medeni mjesec i za Bess sve izgleda idilično. Problemi nastaju kada se Jan mora vratiti na svoj posao na moru, a Bess to izuzetno teško doživljava i svakodnevno moli Boga za njegov povratak. Stvari se drastično mijenjaju kada Jan doživi tešku nesreću na platformi i ostaje paraliziran od vrata nadolje. Isprva, Bess je sretna jer je ljubav i smisao njenog života konačno tu kraj nje, ali s vremenom počinje kriviti sebe za njegovo stanje. Shvatila je sve kao božju kaznu zbog njenog upornog dodijavanja Bogu, da ga što prije vrati njoj. Njezinom labilnom psihičkom stanju, svakako dodatno odmaže neobičan zahtjev njezinog muža, koji od Bess traži da se što prije upusti u seksualne odnose s drugim muškarcima i da mu odmah obavezno priča o svim detaljima jer je to način da ožive i ponovo prožive svoj izgubljeni seksualni život. On je uvjerava da je to jedino što ga može održavati na životu. Bess uskoro i počne sa tim. Prvo stidljivo – masturbirajući jednom starijem neznancu na zadnjem sjedištu seoskog autobusa, što je odradila s neskrivenim gađenjem, ali je odmah potom odjurila svom paraliziranom mužu i i prepričala mu. Iako, Jan to nije baš doživio kao nešto, sigurno ne ono što je očekivao od nje, njegovo stanje se jest neznatno popravilo. To je, nažalost, nesretnu Bess ohrabrilo u daljnjem promiskuitetnom ponašanju, uvjerena da radi pravi stvar za pravi cilj. Sada je potpuno izmjenila outfit , koji je sad bio potpuno primjeren gradskim uglovima i jeftinim barovima, u koje je i počela zalaziti, birajući najružnije likove, očigledno nastavljajući sa samokažnjavanjem zbog svog ” grijeha ” prema svom čovjeku. U međuvremenu, njen ugled u strogoj kalvinističkoj zajednici, kojoj je pripadala je nepovratno uništen. Treba istaći, da je unutar zajednice vladao prastari običaj izopćenja pojedinca radi skarednog ponašanja, ukoliko starješine donesu takvu presudu. Tu treba svakako spomenuti još dva važna lika: Dodo – Bessinu snahu, koja je nakon smrti svog muža, Bessinog brata ostala živjeti sa njima i doktora Richardsona iz mjesne ambulante i kojeg je prvog Bess pokušala neuspješno zavesti nakon neobičnog zahtjeva svog muža. To su dvoje ljudi koji jedini shvaćaju Bessino teško stanje i evidentno jedini brinu o njoj na iskren način. Svi ostali , su podosta kruti prema njoj i više misle na javni moral i reputaciju zajednice. Premda, iskreno gledajući film ne nudi klasično loše likove ( osim dvojice na samom kraju, koji i ne pripadaju zajednici) i tu je po meni glavna snaga ovog filma, taj izuzetno realističan prikaz života. Sam film je sniman “iz ruke”i podjeljen je u sedam poglavlja , u koja nas svako pojedinačno uvodi po jedan pop rok hit s mtv top lista 70-ih i 80 ih ( Elton John, Rod Stewart, David Bowie…) što je izuzetan kontrapukt tmurnoj i ruralnoj atmosferi radnje., ali ne bi previše o stilu jer ponavljam, stručnjak za film nisam a i uvijek me više zanimala radnja od same forme. Uglavnom, imajući u vidu da će netko ko bude ovo čitao, zbog mog izuzetnog prikaza i osvrta na film 😀 automatski poželjeti i odmah pogledati film, neću ići dalje u sažetku radnje. Mislim , da je svakako dovoljno rečeno, da bi svako od vas ko nije pogledao film stekao pošten uvid o čem se ovdje radi i ponudio neko svoje viđenje ove neobične ljubavne priče i situacije.

Što reći o svemu ovome ? Ako si opet postavim ono pitanje, o čemu govori ovo djelo, u ovom slučaju ovaj film, odgovorio bih: tema je sigurno ljubav , žrtvovanje i vjera. S emocionalnog aspekta, film je devastirajući i svakako nije za svakoga, za mnoge , upozoravam, bi mogao biti užasno iskustvo.Ali, bez obzira na neke kontroverzne dijelove i ” pornografsku” reputaciju režisera , odvažno želim reći da je ovo prije svega film o strasti , strasti običnih malih ljudi i da je prožet empatijom. I svakako bi htio reći i o odabiru glumaca: mislim da je polovično fenomenalan :D. Glavni protagonist je izuzetan glumac ( Stelan Skarsgaard ) i vjerovatno ga poznajete iz mnogobrojnih filmova i ovdje je odradio dobar posao ali mislim da njegov odabir nije baš bio najsretniji. Iz istog onog razloga iz kojeg je Stephen King, autor knjige “Isijavanje” smatrao da Jack Nicholson nikako nije dobar odabir za ulogu Jacka Torrancea u istoimenom filmu. Stephen King je svog junaka zamislio kao ispočetka brižnog oca i jednu neostvarenu osobu, koja želi postati neko drugi i s vremenom tone u ludilo. Bez obzira koliko fenomenalan glumac Nicholson bio, možete li zamisliti Jacka Nicholsona u bilo kojoj situaciji , kako želi biti neko drugi 😀 ? King je rekao da je njegov Jack isprva potpuno normalna osoba koju razvoj događaja pretvori u luđaka, dok je Nicholson već u prvoj sceni netko ko izgleda potpuno lud. To je jednostavno njegova fizionomija, njegovo “isijavanje”. Isto tako, Skarsgaard ima takvu fizionomiju i takav stil glume da mu po meni ne pristaje uloga, u suštini izuzetno dobre osobe ( pored svega što sam vam opisao o njegovom šokantnom zahtjevu svojoj ženi) kojoj je ljubav prema svojoj ženi važnija od svega. Ali zato izbor glavne protagonistkinje…senzacionalno dobar ! Glumicu Emily Watson moram priznati nisam dovoljno poznavao, možda sam ju uspio zapaziti tu i tamo, ali u ovom filmu, u ulozi Bess …jednostavno ostadoh bez riječi.

 

Bess Mcneill je neko u koga sam se zaljubio, definitivno i zauvijek. Toliko dobrote koja izvire iz svake njene pore, toliko ljudske empatije moram priznat da nisam siguran da sam vidio ikad na velikom platnu ( iako priznajem da sam sklon ekstatičnim izjavama). Ne znam ni sam jeli to rezultat maestralne izvedbe tada debitantkinje na filmu, Emily Watson ili ja ta uloga jednostavno čekala nju od kad se rodila i sve se savršeno spojilo u savršeno vrijeme , ali rezultat je očaravajući. Njezini razgovori s Bogom ( samom sobom) u kojima neprestano mjenja glas i intenzitet govora su izvanredni i moram priznat da sam poslije gledanja vraćao film i posebno gledao samo te dijelove. Za kraj citirat ću jednog američkog kritičara koji kaže: ” You just can’t close your mouth once the movie has finished ” i mislim da nije daleko od istine. No, naravno očekujem, pošto smo svi toliko različiti i toliko različitih sentimenata i potpuno drugačijih doživljaja života i potpuno oprečnih stajališta o filmu….ustvari, to bi me čak i obradovalo. Da svi koji eventualno pročitaju ovaj post i pogledaju film ( ali ne mora nužno, može i na osnovu sažetka radnje) daju svoj stav o čitavoj situaciji i da malo prodiskutiramo. Naravno da se mnoga pitanja otvaraju: zašto Jan postavlja takav skandalozan zahtjev pred svoju ženu, da li to radi zato što želi da je se riješi ili za njeno dobro…da li je Bessino ponašanje odraz bezuvjetne ljubavi i samožrtvovanja ili tek obične gluposti… ja sam svoju poziciju zauzeo i naveo, volio bi vidjeti koja je vaša.