Knjiga o Jobu

Uvidjevši da bi mogao biti čak i koristan nekome, danas sutra s ovim mojim blogom, a ako nikome a ono bar učenicima, kojima je patnja natezati se sa iscrpnim iščitavanjima književnih djela – odlučih nastaviti u istom tonu. Jedini je problem što nisam siguran nalazi se li se Knjiga o Jobu u sastavu obrazovnog programa, ali ako i nije, nikad se ne zna kada bi uz odgovarajuću kurikularnu reformu mogla postati.  Raznorazna književna djela bave se raznoraznim temama, odnosom pojedinca sa kosmosom ili odnosom pojedinca sa društvenom zajednicom, Knjiga o Jobu bavi se odnosom pojedinca i Boga. Pokušat ću je dočarati i izinterpretirati u ovom kratkom tekstu, jer mislim da je važno tumačiti svaki tekst koji pročitamo, pa čak i onaj koji je dio kanona neke religije. Mislim da je najveća pogreška smatrati neki tekst toliko svetim da ga nije potrebno analizirati. Prije no što ću napisati ovaj tekst , jedan znanac me upita kako napreduje blog, a ja mu odgovorih da upravo spremam nešto i da će post biti o Knjizi o Jobu. Tada mi on reče: O pa to je lako – ta knjiga govori o tome kako je neophodno imati apsolutno čvrstu i nepokolebljivu vjeru u Boga i to je otprilike sve. Rekao sam mu kako je moguće da se radi samo o tome, ali da nisam sto posto siguran, pa ću stoga probati napisati nešto o tome i provjeriti je li to to. Sama priča je vrlo misterioznog porijekla i autorstva i dosta je stara, jer se procjenjuje da je u ovoj biblijskoj formi bila poznata već u 6. stoljeću prije krista. Za usporedbu, to znači da je puno starija od primjerice, Bagavad Gite ili Nikomahove etike.Pisana je u vrlo poetskom tonu, izuzev uvoda i epiloga, za koje mnogi stručnjaci u tom polju smatraju da su dodani tekstu, samo se ne mogu uskladiti jesu li dodani prije ili poslije nastajanja središnjeg dijela teksta.

Prva stvar koju saznajemo o Jobu, glavnom liku priče je činjenica da je Job vrlo, vrlo dobar čovjek. Pravo dobar.Knjiga nam kaže da je Job bezgrešan, pošten, bogobojazan i da se kloni svakog zla. Jasno nam daje do znanja da ovdje ne govorimo o nekom prosječnom liku, već o izuzetno dobrom čovjeku. Zatim saznajemo da je Job vrlo,  vrlo bogat . Ima sedmero sinova i kćeri  , ima 7 000 ovaca, 3 000 deva , 500 pari volova i mnogo slugu. Kako kaže tekst – ” najveći od svih ljudi na istoku”. Reklo bi se nešto kao biblijski rani Warren Buffet,  američki multimilijarder ili naš Todorić, koji možda nemaju toliko ovaca i deva , ali otprilike za usporedbu, kako se radi o čovjeku iznimnog materijalnog bogatstva. Jedinu manju razliku bi se moglo naći u tome, da Jobovo iznimno i izvanredno materijalno bogatstvo ide u paru sa iznimnom i izvanrednom čednošću i vrlinom.

     A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: “Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!” Tako je Job svagda činio.

Dakle, sve u svemu, tekst nam govori kako je Job praktično bezgrešan i ne daje nam nikakve ni primisli o bilo kakvom grijehu, kako njega tako ni čitave njegove porodice. E pošto je sve tako krasno i idilično, poradi zapleta u priču upada Satan, tada jedan od Božjih sinova, s kojima Bog redovno održava sastanke.  U današnje vrijeme, naučeni smo o Satanu razmišljati kao o vragu ,  božjem neprijatelju broj jedan. Međutim, takva slika dolazi tek s mnogo kasnijom teologijom. U ovom slučaju, Satan nije u paklu i nije rival Bogu, više je kao neka vrsta javnog tužitelja.Satan poteže pitanje o Jobu. Bog kaže- Hej! Jesi vidio mog slugu Joba ?  Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan,boji se Boga i kloni zla!. Satan s dosta skepse odgovara otprilike – pa jest, ali je i bogat. Lako je biti pobožan kad si bogat. “Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti”. Satan sugerira da je Jobova situacija “quid pro quo” – razmjena usluga, Bog je Joba podario dobrim životom i prosperitetom i Job ga naravno štuje. Njegova primjernost je stoga po njemu, nešto ne urođeno u njegovoj prirodi, već jednostavno zahvalnost.Bog se naravno, ne slaže s tim. No, da ne bi sve ostalo na pukoj hipotetici, Bog predlaže prilično surovu okladu.”Neka ti bude! – reče Jahve Satanu. – Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.”.  Dakle, deal je sljedeći: sve dok ne budeš naudio samom Jobu, možeš raditi što hoćeš sa svom njegovom imovinom a ja sam uvjeren da će bez obzira na sve Job ostati pobožan.Vidjet ćemo tko je u pravu. Satan se brzo baca u akciju. Čitav niz katastrofa pogađa Joba. Dok Job ima zabavu, susjedno pleme mu pobije sve volove. Malo poslije toga, udaraju gromovi i pobiju mu sve ovce skupa sa čobanima. Još jedno pleme nailazi i pobije mu sve deve i čuvare.No najgore tek slijedi, tornado nailazi i sruši mu kuću, te pobije svu djecu. Uistinu loš dan za Joba. Što radi Job ? Naravno da očajava i žali nas sudbinom, gubitkom djece i imovine , ali…Job nakon svega slavi Boga i moli mu se.” Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio”. U tom momentu činilo se da Bog definitivno dobiva. No, Satan je uporan i ne odustaje tako lako, te predlaže Bogu da iskušavanje još malo produže. “Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!”. Za očekivat je tada bilo da će Bog reći- Slušaj, imali smo dogovor! Rekao sam ti možeš dirati u sve što ima, ali njega ostavi. Ali, to se nije desilo. Bog naposljetku reče – Ok Satane, tvoj je ali ne smiješ ga ubiti. Satan ga nije ubio, iako bi Job možda želio da jeste. Umjesto toga dao mu je odvratnu bolest , sa čirovima po cijelom tijelu. Job je bio ruina odvratnog izgleda, a bol i svrab su mu bili svakodnevica. Ležao je na izvan grada u prljavštini. Tada se Jobova žena pojavljuje po prvi put u tekstu. Malo mi je neobično da ona ima takvu cameo ulogu u priči. I to nimalo ugodnu. Ona prilazi Jobu na smetlištu i veli: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Prilično  grub nastup. Drugim rječima, ona mu poručuje – sva ta tvoja pravičnost svih ovih godina…šta ti je dobrog donijela ? Riješi se te suvišne pobožnosti i nestani. Job ipak ne reagira tako naglo. On žali što se rodio – “Zašto nisam umro pri porodu ?” Znači ipak to više nije ona postojanost. On ne govori- znam, puno se lošeg sručilo na mene, ali ne treba paničariti, nije to tako katastrofalno…Ovaj put on priznaje da jest katastrofalno. Njegov život je doista mizerija. Ovo je zapravo vrlo važna činjenica, jer smo na Joba navikli kao na konstantu od početka knjige, što se karaktera njegovog tiče. No, sad vidimo da njegov karakter prolazi kroz nekakav razvoj. Tu promjenu su podosta vjerovatno potakli i tri njegova prijatelja, koja se tada pojavljuju. Prvi mu govori . a čuj, vjerovatno si napravio nešto čime si zaslužio ovakvu sudbinu. Svako ponekad čini loše stvari, a nesreće se ne dešavaju ljudima koji uvijek čine dobro. Bog je pravedan i ako Job samo prizna svoje grijehe, ma koji oni već bili i pokaje se, sve će biti Ok. To je rezon prvog Jobovog prijatelja. Bog je dobar momak, i ako nam se dogodi nešto loše,to je uvijek Božja kazna i sigurno postoji razlog za to. Ali, Job mu odgovara vrlo oštro – Kakav si ti to frend ? Ono što mi sad treba je utjeha…Niti si mi dokazao da sam učinio bilo šta loše, pa zbog čega da se kajem onda ? Job poteže aristotelijansko pitanje…Zašto nam služe prijatelji ? Za potporu i utjehu, a ne za prijekor. I još jedna loša stvar kod prvog prijatelja je svakako,sklonost pretpostavkama. Često se svi susrećemo s tim. On pretpostavlja da je neko morao učiniti nešto loše. To je njegovo rješenje problema. Jobov odgovor je – Nesreća ne mora biti naša greška! Prilično radikalno mišljenje za to doba i čitavu ovu priču. Potezanje je to još jednog važnog filozofskog pitanja- Da li je život besmislen ? Job je sad svakako zabrinut oko toga. “Nije li smrtni čovjek na zemlji na radu prinudnom? Nisu li dani njegovi kao dani najamnikovi? Poput roba uzdiše za sjenom, poput najamnika čeka plaću svoju”. Život je dakle, uistinu težak.

Druga stvar koja Joba brine je ta, da je život stvarno kratak. ”  Dani moji prolaze brže nego čunak tkalački,  u beznađu završavaju.  Sjeti se da je život moj samo vjetar,   da oko moje više neće vidjeti dobra!  Oko onoga koji me sada vidi više me neće gledati,    oči će tvoje biti uprte u mene, ali mene neće biti.” Jobova poanta je, čovjek živi kratko, s puno muke i nedaća i bez zemaljske nagrade. Kako nešto takvo može imati smisao ?  Kako uopće može život imati smisao, ako se radi o nečem tako kratkom u tako ogromnom kozmičkom poretku. Treće pitanje kojim se Job bavi, pitanje je pravde. Čini se daje život, ne samo kratak, ne samo težak, već i nepravedan. Obraćajući se Bogu on lamentira:  ” Što je čovjek smrtni da ga odgajaš i da srce tvoje o njemu razmišlja i da obraćaš pažnju na njega svakoga jutra, da ga svaki čas iskušavaš?” Zašto se uopće bakćeš sa nama, kao da kaže Job. Zašto me jednostavno ne ostaviš na miru. ” Zašto ne skidaš pogleda s mene, ne puštaš me na miru niti toliko da slinu progutam? ” Job doista izaziva Boga. Pita ga – u čemu je kvaka ? Šta je to toliko važno oko njega. ” Jer sada ću u prah leći i ti ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”.  Job od nekoga ko isprva jadikuje, pretvara su u nekoga ko preuzima inicijativu.  Drugi prijatelj nastupa. Nakon ovog što je čuo, on optužuje Joba za izavivanje Boga, a to je blasfemija. Osim toga, on potvrđuje riječi prvog prijatelja, Job je sigurno morao napraviti štogod lošeg. Sada je po njemu situacija samo gora. Optužiti Boga za nepravičnost, za stvaranje života koji nema smisla!  Predaleko je otišao Job. On govori Jobu : ” Gle, Bog neće odbaciti nikoga tko je čestit “. Njegova ideja je da je Jobov život u Jobovim rukama. Život je pošten i život je pogodba s Bogom. Job ga s istom upornošću odbacuje. Pravda je po njemu potpuno kriva metafora kada razgovaramo o Bogu. Prvenstveno poradi toga što su uloge toliko nejednake. Bog je stvorio univerzum, Bog je stvorio nas! Pa kako se onda u takvim odnosima može pojaviti pravda i pravičnost ? Pravda je alat koji se koristi samo onda kada postoji fer sudac između stranaka u konfliktu, a tko će biti sudac između Boga i čovjeka ? ” Ako je itko silan snagom, onda je to on. Ako je itko silan pravdom — kad bi me barem takav pred njim branio! ” Ovo je situacija u kojoj pravda nema smisla. Povrh svega, Job ponavlja svoj stav da je Bog nepravedan.  Kaže da je dovoljno samo da pogledamo svijet i uočimo kako je svijet nepravedan. Bog upravlja tim istim svijetom. Treći prijatelj nudi treću vrstu kritike Joba. Govori – Jobe, ti si samo ljudsko biće. Nemaš ti pojma o Bogu i Božjim namjerama. Samo prihvati to. Prihvati da nemaš pojma što se ovdje uopće događa. Bez obzira na to što ne znaš zašto se ovo događa, pokaj se. Ovo je zagovor potpune odanosti bez propitivanja i potpune predaje Božjoj volji. Pomislit bi lako mogli da bi ovo ujedno mogla biti i poanta cijele priče. Ali nije. Job mu uzvraća – Ko si ti da mi govoriš ? Zar misliš da sam ja nekakav idiot ? Tvoj je uvid nevjerovatno površan. Sva trojica govorite kao da ste Božji odvjetnici. Šta to radite i o čemu pričate ? Ova katastrofa jednostavno nema smisla…pravda nema smisla. Najveći moj problem je što sam pokušavao učiniti svoj život smislenim, unatoč činjenici da sam smrtan i da su me snašle nevolje, koje nisam zaslužio. E to smo svi mi. To je po meni poanta Knjige o Jobu. Svatko od nas živi kratak život, usmjeren ka smrti, prepun patnje, koju često ne zaslužujemo. Zaglavljeni u svemiru, koji nema previše interesa za nas i kome nismo centralni likovi. Pitanje je – šta život znači u tom slučaju ? I to je pitanje koje Job postavlja. ” Čovjek, kojega je žena rodila, kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se, kao sjena bježi i ne ostaje.” Obratimo pažnju na predivnu poetiku ovdje. ”  Jer i za drvo nade ima. Ako ga se posiječe, opet će potjerati+ Ali čovjek umre i svladan leži. Kad čovjek zemaljski izdahne, gdje je? ” Gdje nas sad ovo ostavlja ? Prevladavajuće mišljenje svih likova u priči je da je Job morao uraditi nešto loše. Imajući u vidu, pravednog Boga i uređeni univerzum, to je sasvim normalan pogled na stvar. Ako smatramo da svijet ima smisla, onda se nešto moralo dogoditi, a što je uzrokovalo svu Jobovu patnju. Po meni, ova knjiga nam jasno daje do znanja, da je ta analiza pogrešna. Job nije zaslužio katastrofu. Job je dobar čovjek. Radilo se o surovoj okladi. Bog sam se uključuje u prepirku i održi prodiku svim akterima na kraju. ” Tko to zamračuje naum Božji riječima bez znanja? Podvij, molim te, skute haljine svoje kao čovjek, i pusti da te pitam, a ti me pouči! Gdje si bio kad sam zemlju utemeljio.  Reci mi, ako to razumiješ! Znaš li tko je odredio mjere njezine…Na čemu su uglavljena podnožja njezina…Tko gavranu priprema hranu njegovu…Znaš li kada je ženkama kozoroga s litica vrijeme da se ojare? “…itd itd. Sve u svemu, oprao je Joba , ali i njegove prijatelje i na neki način priznao da je Job bio u pravu kad im je odgovarao da sve ovo nema smisla. To je najvažniji dio ! Daje nam uvid da je Knjiga o Jobu zapravo knjiga o realnom životu. Realnom životu u kojem ponekad zlo prosperira. Životu u kojem pravda ponekad omane. Knjiga o Jobu nas nipošto ne nastoji uvjeriti da će sve na kraju završiti kako treba i logično, već prije da ako želimo tražiti i voditi smisleni život, moramo pronaći smisao u svijetu koji je nepravedan i nesavršen. Najveći kiks koji možemo napraviti je misliti da je svijet nešto u čemu smo mi kao pojedinci važni, da se sve ovo što me okružuje dešava zbog mene, da se svijet vrti oko mene. I ako se dovoljno trudim, da mogu shvatiti i dokučiti kako i zašto je sve ovo zbog mene. Da Bog na nebesima svakodnevno razmišlja šta bi mogao učiniti za mene. Boga to ne zanima, On ima druge brige. Univerzum ima svoje brige i one nikako nisu povezane s nama. Ideja je da mi ne možemo nužno napraviti svoj život smislenim, niti učiniti Boga logičnim. I tako knjiga završava. Job shvaća da je sve izvan domašaja njegovog shvaćanja. Bog kritizira njegove prijatelje što su ga uvjeravali u njegovu krivnju, što su pokušavali učiniti svijet shvatljivim. Zbog toga što su pokušavali čak i nedokučivost Boga učiniti shvatljivom. I dešava se čudni dio. Bog učini da sve bude u redu. Daje Jobu novu obitelj, sinove i kćeri, novu ženu, novu stoku i dug i sretan život. Hepiend. Ipak, uznemirujuća je to vizija. Vizija ogromnog svemira, nepredvidivog svemira personificiranog u božanstvu. Svemira u kojem smo mi izuzetno sitni igrači. Ponekad nam se čini da je svemir organiziran na način da bi kažnjavao ili nagrađivao nas. Knjiga o Jobu nas podsjeća da nismo baš tako važni.Moguće je da božanstvo postoji. Ali se tu ne radi o pravdi, niti se radi o nama. Nije nužan zaključak da je život besmislen, ali je itekako moguće da proživimo živote ne upoznajući taj smisao.

Za kraj bi svakako naveo jednu interesantnu misao Slavoja Žižeka o Knjizi o Jobu. On smatra kako je ta stara priča, zapravo prva kritika ideologije u povijesti. Kad su stvari krenule loše po Joba, tu po njemu ideologija nastupa. Tri prijatelja su pokušala uvjeriti Joba da postoji duboki smisao njegove patnje. Njihova poanta nije toliko na tome je li on kriv ili nije, oni mu govore da je Bog logičan i pravedan i da je morao uraditi nešto loše. Jobova veličina je u tome da on ne govori- ja sam nevin.On samo inzistira da sve to što ga je pogodilo nema nikakvog značenja. Čudo se na kraju događa kada Bog dolazi na kraju i kaže da je Job bio u pravu i totalno odbaci svako teološko opravdanje. Tu Žižek onda citira G.K Chestertona koji kaže kako Bog na Jobovo pitanje- Pa u čemu je onda bila cijela ova frka ? Zašto mi se ovo dogodilo ?- odgovara onim svojim monologom – Gdje si ti bio kad sam stvarao ovo, ono…što se obično tumači kao ekstremna božja arogancija, u smislu- ko si ti da meni postavljaš pitanja- ali Chesterton okreće perspektivu i tumači to na način da Bog zapravo želi reći – Ti misliš da si ti u problemu ? Ali pogledaj čitav ovaj univerzum koji sam stvorio…sve je to jedan veliki nered. Sve je otišlo u krivo. Bog zapravo izražava svoju zbunjenost nad svojom sopstvenom tvorevinom. Sve je to za njega revolucionarna vizija koja je kulminirala Kristovom smrću. Ali to je neka druga priča.