Majstor i Margarita

Tema je znam preteška, nije baš prepametno obrađivati ju ako nisi sto posto potkovan i spreman, ali ipak sam se odlučio za napisati svoj osvrt o njoj. Zašto ? Jednostavno, knjigu sam pročitao više puta u životu, oduševila me bez obzira koliko sam doista oko nje uspio pohvatati i dokučiti i samim time , zaslužuje biti dio ovog mog blogeriranja. Uostalom, ne utvaram si da da sam ovdje kao neki tumač Bulgakovljeva dijela, već iznosim moj doživljaj. Dobro, sad shvaćam da sam u prvih par rečenica zaboravio napisati ono najosnovnije, iako je većini zapravo jasno, a to je da ću reći riječ – dvije o knjizi ” Majstor i Margarita” ruskog pisca Mihaila Apanasoviča Bulgakova.

Napisao ju je između 1929 i 1940-e, dakle za najrepresivnijih godina Staljinovog režima. Naravno, da je sam Bulgakov bio pod udarom režima zbog neslijeđenja zacrtanog socijalističkog realizma i ideološkog puritanstva. Knjiga je pisana i ponovo pisana šest puta, nekoliko verzija je uništio sam Bulgakov, da bi ju je pred smrt ostavio svojoj udovici, koja ju je brižljivo čuvala do 1966-e , kada je objavljenja u literarnom žurnalu “Moskva”.

Knjiga je , što bi se reklo, bogata zapletima i morat ću onako koliko uspijem prenijeti u kratkim crtama o čemu se tu radi, iako znam da je to smješan posao. Kada bi me neko upitao : Što je ustvari generalna tema te knjige ? O čemu se tu zapravo radi ? – priznajem da se ne bi baš proslavio lucidnošću, ali bi uspio sklepati neki ovakav odgovor: radi se o nužnosti duhovnog u ljudskim životima. Duhovnost je znamo bila pod izrazitim udarom režima u komunističkoj Rusiji , koji je ljudski duh želio uhapsiti i ograničiti u okvire dijalektičkog materijalizma.

Radnja počinje na vruće svibanjsko poslijepodne u Moskvi. Pjesnik i predsjedavajući uprave moskovskog udruženja pisaca, sreću se na patrijaršijskim ribnjacima. Razgovaraju o poemi koju je napisao spomenuti pjesnik, imenom Ivan. Poema je o Isusu. Predsjednik udruženja Berlioz kaže Ivanu da mu poema ne valja, jer nije dovoljno antireligijska. Ona, doduše, prikazuje Isusa u negativnom svijetlu, ali istovremeno implicira na to da je Isus bio stvarna, povijesna osoba, što je naravno, po službenoj ideološkoj verziji neprihvatljivo.Tijekom njihovog razgovora, pridružuje im se neobični stranac, koji se kako poslije saznajemo, zove Woland i koji tvrdi da Isus doista jest postojao i da to zna osobno kao činjenicu.Ispriča im priču o Ješui Ha – Nocriju, kako je on zvao Isusa iz Nazareta i njegovom suđenju pred Poncijem Pilatom. Woland kaže da zna za priču da je istinita iz razloga što je on bio tamo kad se to događalo. Berlioz i Ivan , logično zaključuju da je Woland nekakav luđak, međutim ovaj uskoro predvidi iznenadnu i skoru Berliozovu smrt. Ona se nekoliko minuta kasnije i događa. Berlioz je, trčavši do najbližeg telefona da prijavi misterioznog stranca vlastima, završio pod tramvajem, koji mu je odsjekao glavu. Ivan je ne treba reći , potpuno van sebe i uvjeren da se radi o nekakvoj inozemnoj uroti, počinje potjeru za strancem ulicama Moskve. Završava u kući Gribojedova, koja je ustvari sjedište moskovskog udruženja pisaca i kad pokuša ispričati što mu se zapravo dogodilo, to naravno ispada poptuno nesuvislo i svi zaključuju da je jadnik izgubio razum.Završava u psihijatrijskoj ustanovi.Tada se, svakakve uvrnute stvari počinju događati po Moskvi, nestaje direktor moskovskog kazališta, Woland podmićuje odgovornog za dodjelu stanova da direktorov stan dodjeli upravo njemu, pa ga zatim otkucava vlastima zbog primanja mita, održava se magični šou u gradskom kazalištu, u režiji Wolanda i njegove ekipe, u kojem oni građane časte besplatnom lovom a građanke najnovijom zapadnom odjećom, da bi se poslije predstave novci pretvorili u bezvrijedne komade papira, a odjeća sa žena nestala, ostavljajući stotine golih žena u centru Moskve. U međuvremenu, naš pjesnik Ivan, u ludnici dobiva iznenadan posjet od strane pacijenta iz susjedne sobe, koji mu kaže da je čovjek kojeg su on i pokojni Berlioz susreli sam đavo, glavom i bradom. Pacijent mu govori da je on pisac i da je nekoć pisao knjigu, upravo o Ješui i Ponciju Pilatu. Ivan zaključuje da se radi o istoj priči koju je čuo dan ranije od Wolanda na patrijaršijskim ribnjacima. Pisac pacijent je ustvari, Majstor iz naslova knjige i on priča Ivanu kako su mu život uništili kritičari i državni činovnici, i kako je u očaju spalio svoju knjigu i priča mu o ljubavi svog života – Margariti. U nastavku knjige saznajemo da Margarita nije zaboravila svog ljubavnika. Pošto ona ne zna gdje je on , sklapa pogodbu sa Wolandovim pomoćnicima,ogromnim mačkom Begemotom i demonom Azazellom. Prihvača sudjelovati na vražjem i vještičjem balu i kao nagradu dobiva ponovni susret sa Majstorom. Woland, također vraća u život i njegovu spaljenu knjigu. Vraća ih u stari stan , gdje su proveli svoje najsretnije trenutke. U subotu ujutro , Azazello otruje ljubavnike i oni u nekakvoj duhovnoj formi to veče uz Wolanda napuštaju Moskvu. Odlaze na svoje posljednje mirno utočište, a na tom putu Majstor susreće Pilata , lika svoje knjige i oslobađa ga da bi se mogao pridružiti Ješui u vječnom dijalogu. Woland i družina nestaju i  na kraju ostaje samo Ivan , koji se nejasno sjeća događaja. Naravno, knjiga je puno više od toga i ovo je trebao biti sažetak najosnovnijih događanja.

Iako je knjiga bezvremena, ipak da bi ju se razumjelo treba poznavati povijest i situaciju u Rusiji i Moskvi tih godina. Svi ovi događaji su zapravo metafora odnosa koji su vladali državom pod Staljinovim režimom. Ogromna korupcija, koja je vladala na svim nivoima društva, primanja mita da bi se pogodovalo pojedincima u dobivanju stanova, denuncijacije širom zemlje, radi osobnog interesa ili straha itd. U samoj knjizi , birokrat nestaje uslijed bijela dana, ostavljajući svoje prazno odijelo da sijedi u njegovoj stolici da potpisuje raznorazne službene akte. Kad se vlasnik odijela poslije pojavi, samo potvrdi sve akte potpisane od strane svog odijela.Svi su toliko zapleteni i ukorijenjene vjere u službenu dokumentaciju da ljudi pokazuju putovnice običnom mačku kad ih ovaj to zatraži.Policija je naravno, isto žestoko ismijana, pogotovo kada pred kraj knjige pokušava naći hrpu racionalnih objašnjenja za sve iracionalne stvari koje su se u Moskvi dogodile tih dana. Mnoštvo crnih mačaka je privedeno širom grada, jer crni mačak koji je dio čitavog zapleta nije pronađen. Neke stvari ipak ne zahtijevaju nadnaravno objašnjenje, poput iznenadnog nestajanja ljudi, jer u to doba ljude redovno guta mrak po Moskvi. Svakodnevno , policija dolazi po ljude u njihove stanove i poziva ih na kratke obavještajne razgovore i ljudi se više nikad ne vraćaju. Woland shvaća da se ljudi u komunističkoj ideologiji, koja je obećavala emancipaciju, ipak nisu nimalo promjenili. I dalje su motivirani materijalnim dobrima, novcem i  gaženjem preko drugih. Oskudica je ljude učinila još kompetetivnijima i surovijima. No, pokraj svega toga još uvijek se nađu pojedinci koji znaju učiniti kako dobro djelo suosjećanja i kada Woland takve stvari registrira obavezno ih nagrađuje. Najveća satira je naravno, uperena kontra spisateljske i umjetničke zajednice, koja je i samom Bulgakovu nanijela toliko muke u stvarnom životu. Većina njih su licemjerni, pohlepni, neučinkoviti i pompozni. Dom Gribojedova je sjedište oragnizacije zvane – MASSOLIT- što znači masovna literatura, koja označava pisce koji su se povinovali režimu i ideologiji i koji stvaraju pravilnu književnost, za koju bivaju nagrađivani od države, ljetovanjima, stanovima i slično. Zgrada u svom sastavu ima i najbolji restoran u gradu, ali naravno, da bi jeli tamo morate posjedovati člansku knjižicu. Za posjedovanje iste presudna stvar , dakako nije talent, već služenje režimu. Slika stanja duha čitave nacije i onih koji bi trebali biti odgovorni za nju je dakle, katastrofalna. Čak u toj mjeri, da je sam đavolji bal, koji nam narator opisuje u knjizi daleko civiliziraniji i uljuđeniji događaj od bala u Gribojedovu. Woland je kao đavo, učinio sve što je mogao da donekle popravi situaciju, poslao je predsjednika Berlioza pod tramvaj, a zatim i spalio samu zgradu, ali eliminiranje pojedinaca ili spaljivanje sjedišta društva književnika, ne može ispraviti sve loše u Ruskoj književnosti.

Ideja da đavo ili vrag predstavlja ljudske mane i zloće, nije originalna u književnosti, dakako. No, Woland nije običan vrag, koji vodi žen i muškarce u iskušenja ne bi li pali i bili otfurani u njegovo kraljevstvo. Bliži je ideji vraga iz starog zavjeta, gdje je on  božji protivnik , pa čak na neki način i suradnik ili savjetnik, te iskušavajući ljude radi više u suradnji s Bogom negoli protiv njega. Sam uvod knjige nam donosi citat iz Goetheova Fausta, koji nam kazuje da je vrag onaj koji uvijek želi zlo , ali na kraju uvijek donosi dobro. Iako, mogli bi reći da Woland uopće i ne želi zlo, jer stalno kažnjava sebične, pohlepne, iskvarene, dok istovremeno nikog ne navodi na takvo ponašanje. To nam najbolje dočarava događaj sa kraja  knjig, kada ga susreće Levi Matej, znamo ga…poreznik iz novog zavjeta koji je u Majstorovoj knjizi zapravo, jedini Ješuin sljedbenik. Levi kaže, da ga šalje Ješua i da je pročitao Majstorovu knjigu i da želi da Woland povede Majstora i Margaritu sa sobom. Woland mu kaže da će učiniti tako ali istovremeno naziva Levija običnim glupanom jer još uvijek nalazi razlog za mržnju prema njemu i njegovom “zlu” i tada mu govori slijedeće:

                ” …već si učinio glupost i ja ću ti reći u čemu se ona sastoji – u tonu tvojih riječi. Ti si izgovorio svoje riječi kao da ne priznaješ sjene a također ni zla.Budi tako dobar i zamisli se nad pitanjem: što bi činilo tvoje dobro kad ne bi postojalo zlo, i kako bi izgledala Zemlja kad bi s nje nestale sjene ? Sjene nastaju od ljudi i predmeta. Evo sjene moga mača. Ali postoje i sjene drveća i živih bića. Zar želiš orobiti cijelu zemaljsku kuglu i zbrisati s nje sve drveće i sve živo radi tvoje maštarije da uživaš u čistom svijetlu ? Ti si glup ” 

Dakle, gnostičko shvaćanje, gdje dobro i zlo ovise jedno o drugome. Imajući sve ovo u vidu, Wolanda teško možemo nazvati princom tame. Iako, radi neke đavolje pizdarije, njegova generalna funkcija u knjigi je pozitivna. Oličenje je mudrosti i mora se reći jedan vrlo vrlo impresivan vrag.

Samog Majstora upoznajemo kao slomljenog čovjeka, punog straha koji je izgubio vjeru u sebe i druge i koji je gotovo odbacio sebe kao umjetnika. Čovjek je to koji nema ni ime, on je jednostavno Majstor, pacijent iz sobe 118. Pokušao je on objaviti svoje djelo javnosti, ali tada je doživio najgore trenutke života. Bio je poptuno odbačen, javno osporen i uništen. Sanjao je ogromnu hobotnicu sa 10 krakova, koja ne treba biti previše pametan da se zaključi da predstavlja državni sistem. Margarita, njegova ljubav je neobično izvanredna žena. Žrtvuje se za njega, voli ga neizmjerno i osjeća ogromnu krivnju za njegov nestanak. Na kraju krajeva, prodala je dušu vragu da bi saznala je li još uvijek živ. Sve što ona želi je da se vrate stari dani sreće, kada su živjeli zajedno u njegovom stanu i kada je on pisao svoju knjigu. Woland im je to i vratio, no Ješua potom šalje Levija da zatraži za njih posljednje utočište, gdje će ostati zajedno, jer je njena ljubav odgovorna za Majstorovu rehabilitaciju.

Knjiga koju je Majstor pisao, koja opisuje događaje oko Ješue i Poncija Pilata je zapravo knjiga u knjizi. Sastoji se od 4 poglavlja, no ono što je interesantno, u nijednom poglavlju narator nije Majstor. Prvo poglavlje Berliozu i Ivanu kazuje Woland. Drugo poglavlje je ustvari, Ivanov san u ludnici, nakon susreta sa Majstorom. Treće i četvrto poglavlje čita Margarita. Ipak, na neki tajanstven način to jest Majstorova knjiga, što nam daju do znanja jasno i Woland i Ješua. Ta četiri poglavlja o Pilatu i Ješui su poput novog evanđelja. Bulgakov u njima koristi aramejska imena, umjesto onih udomaćenih u Rusiji. Ješua je u njegovoj verziji star 27 godina, a ne 33, siroče je koje ne zna tko su mu roditelji. Ima samo jednog učenika – sljedbenika. Oslobođen je svih biblijskih mesijanskih atributa. Nema čuda, krune od trnja, nema bezgrešnog začeća niti uskrsnuća. Priča se niti ne priča iz njegovog ugla, već iz Pilatovog, koji zapravo želi osloboditi ovog filozofa lutalicu, ali ga za jaja drže židovske glavešine i njegov car. U Majstorovom djelu nailazimo na očigledne paralele između vladavine Tiberija, rimskog cara i Josifa Staljina, sovjetskog vođe, iako se ovaj potonji, naravno nigdje ne spominje. Ješua pred Pilatom naprimjer kaže, da je svaka vlast uvijek vrsta nasilja nad narodom i proriče vrijeme kada tako neće biti. Kada dođe kraljevstvo nebesko, vlada neće biti potrebna. Ljudi će biti slobodni.

Za kraj, mogu ponoviti još jednom što rekoh na početku: da me neko priupita što je glavna tema ove knjige, rekao bih hrabro – tema je puno toga, dosta je kompleksno za objasniti. :D. No na daljni pritisak mogao bih reći da ovo ipak jest knjiga o važnosti a možda i nužnosti duhovnosg i duhovnosti u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi samtraju da Bog ne postoji i da je to prigodna besmislica, sam Woland je izuzetno iznenađen da je toliko puno ateista u Moskvi. Kaže on: ako nema Boga, ko onda upravlja našim životima ? Ko upravlja svijetom ? Ivan mu odgovara: čovjek upravlja sam sobom, no čitavi ostatak knjige izražava problem sa ovakvim stavom. Ljudska bića su smrtna, ona su iznenadno smrtna, nesposobna za garantirati sebi čak ni idući dan na Zemlji. U Moskvi reprezent duhovnog je Woland, u Jeruzalemu Ješua. U Moskvi svi negiraju religiozno i duhovno, međutim oni koji ipak budu suočeni sa tim pojavama, završavaju u mentalnim ustanovama. Ljudi mogu negirati duhovnost, ali snaga duhovnog je potpuno stvarna. Kada Pilat pita Kajfu – zašto ovaj Ješua baš mora umrijeti, što je toliko loše napravio ?  ovaj mu odgovara: ništa od ovog ne bi bilo neophodno da ovdje imamo posla sa običnim kriminalcem. Ono što Ješuu čini tako opasnim je to što on barata sa duhovnim i religijskim stvarima, stvarima koje su iznad sekularne države. Na kraju knjige, duhovno ipak pobjeđuje, Majstor i Margarita okruženi mjesecom i zvijezdama odlaze na svoje posljednje utočište. No, nema tu kršćanskog svjetonazora. Bulgakov je Isusa oslobodio svojih Mesijanskih značajki, napravivši ga duhovnim ljudskim bićem. Poanta nije Isusova Božanstvenost, već ljudskost. U Jeruzalemu jedan čovjek žrtvuje sebe za ideal i to saznajemo iz Pilatovg kuta, koji je osudio njegovo vizionarstvo a onda provodi vječnost lupajući se u glavu zbog te presude i zato što je skužio da je kukavičluk najveći grijeh.

Dakako, ponavljam ovo je jedan vrlo štur i sumnjiv sažetak ovako velikog djela i pozivam sve koji ga nisu pročitali da to učine, jer knjiga nudi toliko toga lijepog i zanimljivog , da vam ništa od ovoga što ste ovdje pročitali ne može umanjiti radost čitanja. Između ostalog, naletjet ćete i na ovu rečenicu, koju toliko voli i moj prijatelj Magičar ( https://pustopoljina.net/ ):

                      U bijelom plaštu s purpurnom podstavom, hodom konjanika, u rano jutro četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, u natkritu kolonadu između dva krila dvorca Heroda Velikog, ušao je prokurator Judeje Poncije Pilat.