Borgesovi labirinti

Ideja da je svemir apsurdan svakako najviše dobiva na težini u djelima Jorge Luis Borgesa (1899-1986), jednog od avatara postmodernizma. Na to možemo gledati s ove strane: ako su stvarnost i ljudsko postojanje uistinu apsurdni,  čime se čovjek onda drugo može baviti u književnosti doli ukazivanjem na apsurdnost stvarnosti. Da je priroda stvarnosti apsurdna ili u najmanju ruku nedokučiva,upravo je prelijepo dočarano u jednoj od Borgesovih najpoznatijih kratkih priča naziva “Babilonska knjižnica”. Priča počinje ovako:

“ Univerzum (što ga drugi nazivaju Knjižnica) sastoji se od neodređenog, i možda beskonačnog, broja šesterokutnih galerija, što u sredini imaju široke otvore za provjetravanje, zaštićene preniskim ogradama. Iz svakoga se šesterokuta pruža vidik na gornje i donje katove: u beskraj.Dvadeset polica, po pet dugih polica na svakoj stijenci, pokrivaju sve strane izuzev dvije; njihova visina, koja se poklapa s visinom katova, jedva premašuje visinu normalnog knjižničara. Jedna od slobodnih površina okrenuta je na uzani hodnik što vodi u drugu galeriju, jednaku prvoj i svima ostalima“

Pripovjedač nam kazuje da je knjižnica najvjerovatnije beskonačna. Radi se o klasičnoj kugli čiji strogi centar je bilo koji od šesterokuta (heksagona). Na svakoj polici svakog od ovih heksagona, nalazi se trideset i pet identičnih knjiga, a svaka pojedinačno ima 410 stranica, dok svaka stranica sadrži 40 redaka a svaki red otprilike 80 slova. U knjigama se koristi 25 znakova ( 22 slova, zarez, točka i crtica). Oni se koriste naizgled nasumično i na način da se njihovi redoslijedi ne ponavljaju u ostalim knjigama. Pripovjedač tako kaže da je njegov otac jednom vidio knjigu koja se u cjelosti sastoji od slova “MCV”, koja se tim redoslijedom ponavljaju od prve do zadnje stranice. Druga knjiga koju ističe je ona koja se sastoji od kako kaže  labirinta slova osim što na predzadnjoj stranici iznenada iskrsava ” oh vrijeme tvoje piramide”, ali isto tako tvrdi on da na svaku smislenu rečenicu dolaze “lige besmislenih kakofonija,verbalnih petljarija i inkoherencija”. Neki ljudi su izašli s tezom da je knjiga možda napisana nekim starim izumrlim jezikom, što je donekle plauzibilno, ali samo ako zaboravimo na 410 stranica neprekidnog ponavljanja slova”MCV”, što ne može odgovarati strukturi nijednog jezika. S ovim informacijama o knjižnici,saznajemo da ne postoje dve identične knjige u njoj iako su sastavljene od istih 25 znakova. Prema tome, police knjižnice sadržavaju sve moguće kombinacije znakova, broj kojih je ekstremno velik ali ne i beskonačan. Te knjige dakle, potencijalno izražavaju sve što se ikad moglo izraziti na svakom mogućem jeziku. Kad su do tog zaključka došli ljudi što rade u knjižnici, bili su zapravo vrlo sretni, jer su rezonirali da sva rješenja na sve svjetske i osobne probleme, kao i povijest nastanka same knjižnice moraju biti objašnjeni u samoj knižnici, negdje na nekoj od njenih polica. Knjižničari su te posebne knjige tada nazvali “tumačenjem” i mnoštvo ljudi se dalo na odlazak iz svojih heksagona, na putovanje po bespućima knjižnice, u potrazi za svojim tumačenjem, ali kako pripovjedač veli:

” Tisuće pohlepnika ostavile su rodnu grudu šesterokuta i pojurile uza stubišta, potaknute ispraznom žudnjom da pronađu svoje Tumačenje. Ti su se hodočasnici prepirali po uskim prolazima, sipali mračne kletve, davili na božanskim stubištima, odbacivali prijetvorne knjige na dno prokopa, umirali u bezdanu kamo su ih strovaljivali ljudi iz dalekih krajeva. Mnogi su poludjeli… Tumačenja postoje (vidio sam dva što se odnose na osobe iz budućnosti, na možda stvarne osobe), ali potražitelji nisu znali da je mogućost da netko pronađe svoje, ili podmuklu varijaciju svojega,zapravo ravna ništici.“

Pripovjedač nam daje svoju pretpostavku da knjižnica mora istovremeno biti beskonačna ali i ciklična.

“Ako bi knjižnicu neki vječni putnik uspio preći u bilo kojem pravcu,nakon stoljeća bi uvidio da se isti tomovi ponavljaju u istom neredu ( što bi ponavljajući se na takav način davalo red, red sa velikim R)“

Ako bi uistinu postojao takav nekakav red, taj red bi svakako pretpostavljao Boga ili barem nekakvog vrhovnog arhitekta, kao što neki knjižničar lijepo reče : ovakve se knjižnice jednostavno ne događaju slučajno. Dakle,neki red definitivno postoji ovdje,ali na našu žalost radi se o ogromnim, nepreglednim prostorima, što čitavu stvar čini neshavtljivom i nedohvatljivom za nas. Ova priča pokazuje Borgesovo viđenje apsurdnosti univerzuma, iako u njegovoj verziji ta apsurdnost nije njemu inherentna, pošto nekakvog reda očigledno ima tu ili barem mogućnosti reda, ali se radi o ogromnim veličinama i površinama , koje nam onemugućuju da ga dokučimo, što nam iskustveno daje zapravo isti rezultat, kao da reda uopće i nema. Najvažnija implikacija ovoga, kako za Borgesa tako i za valjda sve postmodernističke pisce jest sljedeća: ako je priroda stvarnosti nedokučiva za nas, onda sve strukture prema kojima se ravnamo i po kojima živimo su ništa do fikcije, izmišljotine koje smo sami smislili. Jer ako ne možemo spoznati prirodu stvarnosti, onda je svaka naša konstrukcija:politička, ekonomska, društvena ili religiozna  proizvoljna, ne može biti utemeljena u stvarnosti, nijedna nije nužna, odnosno, mogla bi biti i drugačija.

Jaz između stvarnosti i fikcije Borges također ilustrira u eseju “Analitički jezik Johna Wilkinsa”. U tom eseju pripovjedač citira kinesku enciklopediju (ispostavi se da ju je sam Borges izmislio,što je često činio pišući brdo malih fusnota kako bi sve izgledalo formalno i službeno) donoseći nam jedan ulomak iz nje koji se bavi klasifikacijom životinja, a ona je po toj enciklopediji sljedeća -sve životinje na svijetu mogu se podijeliti na slijedeći način:

1. one koje pripadaju caru 2.preparirane 3.dresirane 4.odojke 5.sirene 6.izvanredne 7.pse lutalice 8.one koje su uključene u ovu podjelu 9.one koje se tresu kao lude 10.nebrojene 11.one koje se daju nacrtati finom devinom dlakom 12. ostale 13.one koje su upravo razbile vazu 14.one koje iz udaljenosti nalikuju na muhe

Ova podjela je naravno potpuno luda i besmislena, ali to je upravo njegova poanta. Nemoguće je realnosti dati lingvističku formu. Svaka klasifikacija je proizvoljna i fiktivna zbog tog nepremostivog jaza između jezika, koji je proizvod ljudske mašte i stvarnosti koja nam je nedohvatljiva. Struktura stvarnosti i struktura diskursa očigledno odgovaraju potpuno drugačijoj vrsti logike. Šašava kineska enciklopedija zapravo imitira one prave, puno racionalnije klasifikacije kojima znanstvenici, filozofi i sociolozi pokušavaju razumjeti i ukrotiti stvarnost i kojima nastoje podjeliti iskustveni kontinuum vremena i prostora. Jedan od primjera za to su i čuveni Zenonovi paradoksi. Svi ste čuli za onaj o Aristotelu i kornjači: Aristotel se kreće 10 puta brže od kornjače, ali u slučaju utrke, ako bi se kornjači dala nekakva prednost, Ahilej je nikada nebi mogao stići. Prema logici fizike o beskonačnoj djeljivosti prostora i vremena, da bi ju sustigao prvo bi morao preći polovinu puta do kornjače, prije nego bi uradio to morao bi preći polovinu puta od polovine puta, zatim polovinu puta od polovine puta od polovine puta i tako u beskonačnost. Ne treba nam beskonačni prostor za taj zaključak, dovoljan nam je samo beskonačno djeljivi prostor, koji u našem logičkom sistemu jest takav.

Naravno, ako bi Ahileja i kornjaču spojili u utrci u praksi, dogodilo bi se da bi Ahilej prestigao kornjaču bez problema. Što nam to onda dokazuje: da se ne možemo pouzdati u naša osjetila kojima doživljavamo stvarnost već da su naši logički sistemi pouzdaniji ili obratno ? Oba odgovora izgledaju potencijalno točna. Stari Grci su uzimali logičke sustave kao pouzdanije od osjetilnih percepcija,što je i postala osnova Platonove filozofije. Borges koristi ovaj eksperiment da bi pokazao neovisnost ova dva sustava i nepremostivi ponor između njih. Iste primjere beskonačne regresije nalazi u mnogim drugim primjerima poput kutije za kekse na kojoj je slika djevojčice koja drži kutiju za kekse, na kojoj je slika djevojčice koja drži kutiju za kekse itd. Radi se o paradoksu jer uklapa beskonačan niz u konačan, ograničen prostor, što je logički moguće ali se ne može uraditi u stvarnosti. Zamislimo recimo, da se jedan dio engleskog tla savršeno poravna i na njemu neki kartograf ucrta detaljnu mapu Engleske. Ne postoji nijedan detalj Engleske, bez obzira koliko sitan bio a da nije registriran na mapi. Takva mapa bi u tom slučaju morala sadržavati mapu mape Engleske, koja bi isto tako morala imati mapu mape mape Engleske i tako ad infinitum.

Dakle, imamo ta dva neovisna sustava: prirodu stvarnosti i ljudsku logiku. Ako želite pisati priče, baviti se književnošću, koji od ta dva sustava ćete upotrijebiti? Za Borgesa sumnje nikada nije bilo. Ako se odlučite za realnu strukturu priče, to jest odlučite se za pisanje realističkog romana, vi se jednostavno odlučujete za reproduciranje ljudske neshvatljivosti prirode stvarnosti, koju on dočarava u sljedećoj priči koju je nazvao “Funes memorius”. Priča je to o čovjeku koji ima savršenu memoriju, koja zadržava perfektno svako životno iskustvo, svaku situaciju koju je doživio kao i svaku misao koju je ikada pomislio. Na prvi pogled stvar izgleda fenomenalno, ali se ispostavlja da taj čovjek uopće ne može funkcionirati, ne može “katat i pejstat”, ne može apstrahirati, generalizirati,  preskakati nebitno. Ne može jednostavno izaći na kraj sa neposrednošću pamćenja. On je žrtva “nereda i kontigencije reprezentacije realnosti”. Uvijek mu je potrebno isto vrijeme za prepričavanje i doživljaj nekog iskustva. Za Borgesa je upravo to što realistična proza jedino i može.

Sa druge strane, koristeći se sustavom ljudske logike i jezika, pisac može konstruirati predivne priče, čija simetrija, urednost i prikladnost nas čitavo vrijeme podsjećaju da je riječ o fikciji, da su potpuno izmišljene i da ni po čemu nisu nalik životu. Zbog toga Borges nikad nije imao potrebu pisati romane, jer kako je rekao , povijest romana vrvi od naturalističkih prikaza da nikako ne možete umaći osjećaju da se radi o svijetu, o vanjskoj stvarnosti i da to uvijek pisca dovodi u napast da donosi detaljne opise svega i svačega, koji isto tako služe da bi stvorili iluziju stvarnog života. Borgesovi omiljeni pisci su bili Robert Louis Stevenson i Rudyard Kipling  (koji se u povijesti književnosti zapravo smatraju nevažnijim figurama)  upravo zato jer je njihova proza tako fikcionalna, neplauzibilna i nerealistična. Isto tako je volio i Kafku i Tisuću i jednu noć.

Borges piše kratke, elegantne, art priče koje se i predstavljaju kao fikcija upravo zato što su savršene i umjetne. To možemo prikazati putem još jedne njegove priče koja se zove “Tlon,Uqbar,Orbis Tertius”. Priča počinje kada pripovjedač nalazi u nekim, ali ne svim primjercima Enciklopedije Brittanica reference na mjesto koje se zove Uqbar, a za koje je mislio da se nalazi negdje u Aziji. Detaljno proučavanje dovodi ga do spoznaje da niko nikad nije čuo za mjesto i da ne sadrže svi primjerci enciklopedije odjeljak gdje se mjesto spominje. Nekoliko godina kasnije, pukom slučajnošću, jedanaesti svezak enciklopedije Tlona dolazi u njegove ruke. Ispostavlja se da je Tlon planet za koji naravno niko nije čuo i na tom planetu nalazi se zemlja po imenu Uqbar. Bilo mu je potrebno par sljedećih godina istraživanja da otkrije da je u 17.stoljeću postojalo tajno društvo, kojeg je između ostalih član bio i biskup Berkeley, idealistički filozof,koji je odlučio izmisliti fiktivnu zemlju. Kad su zaključili da nikako neće moći detaljno obaviti posao za svog života, svaki član je odbrao svog nasljednika koji će nastaviti posao. To se sve perpetuira nekoliko stoljeća što nas dovodi i do vremena u kojem nam narator priča priču, a to je 1939-a. Čitavom projektu je dodatni vjetar u krila dao u ranom 19.stoljeću nekakav milijarder iz Memphisa koji je čitav projekt i proširio, kreirajući ne samo zemlju, već i cijeli planet.

Što više pripovjedač saznaje o planetu i zemlji, to se više uvjerava o kakvom se izvanredno neobičnom mjestu radi. Pošto su stanovnici inspirirani filozofijom idealizma,njihov jezik ne sadrži imenice,jer imenice pretpostavljaju postojanje stvari neovisno od našeg uma, što idealisti opovrgavaju, jer je po njima postojanje bilo čega zapravo ideja uma. Arheologija na planetu se recimo sastoji od odlučivanja unaprijed što se želi naći, da bi se onda to i našlo,jer pomisliti na nešto je ustvari dati tom nečemu opstojnost. Na taj način prošlost uvijek može biti revidirana i napisana potpuno drugačije, ako se uopće može i govoriti o postojanju povijesti na Tlonu.Stvari koje izgubite se vraćaju na jednostavan način,dovoljno je pomisliti na njih i one se ponovo pojave, jedino što iz nekog razloga kojeg niko na planetu nije dokučio se uvijek pojavljuju neznatno veće i teže. Takvi objekti koji se pukom mišlju vračaju u postojanje nazivaju se hronirima.

Tlon i Uqbar na njemu su savršeno logična i postojana mjesta u kojima se svi detalji  savršeno uklapaju, da bi kreirali elegantnu i lijepu stvarnost. Kada se jednom tako otkrije i objavi postojanje planeta , objekti s Tlona se iznenađujuće počinju pojavljivati i na našem planetu. Priča završava:

“Doticaj i navike Tlöna su dezintegrirali ovaj svijet. Opčinjeno njegovom strogošću, čovječanstvo zaboravlja iznova i iznova da je to strogost majstora šaha, a ne anđela. Već su škole preplavljene “primitivnim jezikom” Tlöna; već su nastave i učenja njegove skladne povijesti (krcate dirljivim epizodama) izbrisale one koje prevladavaše u mom djetinjstvu; već izmišljena prošlost zauzima u našim sjećanjima mjesto one druge prošlosti od koje ništa nismo znali sa sigurnošću – čak ni to da je lažna. Numizmatologija, farmakologija i arheologija su reformirane. Koliko sam upoznat biologija i matematika isto čekaju svoje avatare … rasuta dinastija usamljenih ljudi je promijenila lice svijeta. Njihova zadaća se nastavlja. Ako naše prognoze nisu u zabludi, sto godina od sada  netko će otkriti sto primjeraka Druge Enciklopedije Tlöna .Engleski,francuski ili španjolski će iščezti s lica zemlje.Svijet će postati Tlon“

Tlon je potpuno fikcionalan svijet i stoga je koherentan, konzistentan i potpuno shvatljiv i prilagodljiv ljudskom umu na način kako naša stvarnost nije.

“Tlon je zasigurno labirint , ali labirint dizajniran od strane čovjeka i labirint kojemu je sudbina da bude dešifriran od strane čovjeka“

Stvarnost je samo proces u potrazi za formom. Kad god umjetnost stvori nešto lijepo, stvarnost kaska za njom nebi li je imitirala, pa prema tome svijet daje sve od sebe nebi li postao Tlon.